Posjetili smo Stanka Trstenjaka u Marofu, u njegovoj kućici ispunjenoj sjećanjima na davna vremena - pokazao nam je kako se rade božićni ukrasi od slame i opisao božićne običaje
Stanislav Stanko Trstenjak (79) iz Marofa živi povučenim i mirnim životom. Supruga je nedavno preminula, a sin je na radu u inozemstvu. U svom domu u Marofu provodi dane, kako kaže, baveći se svojim starinama i zapisima tradicije Gornjeg Međimurja koje je sakupljao 50 godina.
U svom je domu posložio i zbirku starina, svojevrsni etno muzej obitelji Trstenjak iz Marofa.
“Ali zimske noći su duge i tu dolaze sjećanja iz mog života, od najranijeg djetinjstva”, kaže naš sugovornik.
Starinski ukrasi
Prije Badnjaka posjetili smo gospodina Trstenjaka u njegovom domu i zamolili ga da nam ispriča jedno takvo sjećanje, ono na proslavu Badnjaka i Božića.
Odmah pri ulasku i njegovu sobicu ispunjenju svetim slikama, fotografijama, knjigama i punim bilježnicama zapisa, primijetili smo na stolu starinske ukrase za bor.
“Od žitne slame smo radili ukrase za bor, odnosno hojku kako smo bor nekada zvali. Tu su zvijezde od slame, prsteni u lancu, isto od slame, pa tikvine koštice umotane u ‘zlato’, napiknute na konac i između je komad slame za razmak – to je bio glavni ukras na boru”, opisuje nam Trstenjak.
A što je zlato? “To je aluminijska folija koje nekada nije bilo za kupiti, pa smo skupljali cijele godine komadiće folije od slatkiša i cigareta kako bismo za Svetu noć (jer Badnjak nije naša riječ, to je došlo s juga) u njih umatali ‘salonske bombone’ odnosno kurzninu ili pak bismo folijom omotali orah, i to bi bio ukras.
Tu su bile i kuglice od vune, crvene starinske jabuke, ali i ruže od krep papira – to su sve bili naši ‘đunđi’. A kad su se naši gastarbajteri počeli vraćati doma iz Austrije i Njemačke, donosili bi plastične kuglice i girlande i počeli bi time kititi bor”, kaže Trstenjak.
Grane umjesto drvca
Božićno drvce u današnjem smislu nije postojalo, već su se vezale dvije, tri grane jelke i to bi se stavilo na stol ili pak okačilo za gredu na plafon i potom kitilo.
“Na Svetu noć su se na stol stavljale okićene grane, sjeme, povrće, žito i kolači kako bi se blagoslovila sljedeća godina, da bude što više rodna. A ispod stola je išla slama. Moj otac je stavljao i kobelar, novčanik na stol, da sljedeće godine bude pun. Na stol je došla i svijeća te raspelo, a ispekao bi se i bijeli i crni kruh, i to bi završilo na stolu te bi tako sve stajalo do Sveta tri kralja.
A mi djeca bismo poskrivečki jeli kolače, trgali komadiće kruha na mjestima da se ne vidi, ništa se nije ni stiglo pokvariti. Nakon Sveta tri kralja, slama bi se dala životinjama, a zrno kokošima”, objašnjava Stanko Trstenjak stare običaje za Badnjak.
Što se jelo?
Na Badnjak bi se i postilo, jeli su se makvići – tjestenina posipana makom ili pak sirom. Nakon polnoćke na stol bi se stavile čurke ili krvavice s dinstanim zeljem, što je obilježilo završetak posta.
“Na Božić smo tradicionalno za ručak nakon mise imali kokošju juhu s domaćim rezancima, meso s mlincima, i salatu. Bili smo siromašni, puno je djece bilo – mama je rodila 14 djece, a danas nas je živo troje – no nije nedostajalo sloge. Prije su ljudi jako štovali Boga”, zaključio je Stanko Trstenjak, a nas je zagrijalo pucketanje vatre u njegovoj peći i sjećanje na neka jednostavnija vremena.
