Dok danas sijemo pšenicu s nadom u novi početak, rijetko se pitamo kakva se priča krije iza imena svetice kojom su nekada plašili malu djecu
Svakog 13. prosinca, gotovo ritualno, u mnogim hrvatskim domovima započinje sijanje božićne pšenice. Šaka zrna, malo zemlje i tiha želja da do Božića izraste gusta, zelena i zdrava. Taj mali kućni običaj simbol je novog života, blagostanja i nade. No iza tog mirnog adventskog trenutka stoji tragična priča jedne svetice – svete Lucije.
Djevojka koja je izabrala vjeru
Sveta Lucija rođena je oko 283. godine u Sirakuzi, u bogatoj i uglednoj obitelji, u vrijeme kada je biti kršćanin značilo živjeti s presudom nad glavom. U doba cara Dioklecijana, progoni su bili nemilosrdni, a vjera se skrivala iza zatvorenih vrata.
Još kao djevojčica, Lucija se potajno zavjetovala na djevičanstvo i posvetila Kristu. No njezina majka, ne znajući za taj zavjet, ugovorila joj je brak s poganskim mladićem. Lucija je raskinula zaruke i poklonila svoje bogatstvo siromašnima.
Izdaja, mučenja i čuda
Odbijeni zaručnik nije joj oprostio. Povrijeđen i bijesan, prijavio ju je rimskim vlastima kao kršćanku – što je tada bila izravna smrtna presuda.
Pred sucem Lucija nije odustala. Odbila se odreći vjere i time započinje niz mučenja. Legenda kaže da je sudac naredio da je odvedu u javnu kuću, no njezino je tijelo postalo nepomično – nisu je mogli pomaknuti ni ljudi ni volovske zaprege. Pokušali su je spaliti, ali vatra je nije dotaknula.
Nemoćni pred njezinom vjerom, mučitelji su je 304. godine pogubili – probovši joj grlo mačem. Prije smrti, prema predaji, prorekla je kraj progona kršćana i dolazak mira Crkvi. Ubrzo se to i dogodilo.
Svjetlo, oči i legenda koja traje
Ime Lucija dolazi od latinske riječi lux – svjetlo. Upravo je svjetlo postalo središnji simbol njezina štovanja. Zbog imena, ali i legendi, postala je zaštitnica slijepih i slabovidnih.
Jedna od najpoznatijih i najpotresnijih predaja govori o njezinim očima. Zaručnik je, navodno, neprestano hvalio njihovu ljepotu.
Prema jednoj verziji legende, Lucija si je sama iskopala oči i poslala mu ih na pladnju – kao znak potpune predanosti Bogu. U kasnijim prikazima, često se prikazuje s očima na tanjuru.
I tu priča, barem u Međimurju, dobiva sasvim poseban ton.
Međimurska Lucija – strah kao odgojna metoda
Osim sijanja pšenice, stari međimurski običaji vezani uz svetu Luciju nose i dozu straha. Oko njezina blagdana često su se klale svinje i pripremalo meso za blagdane ili dugu zimu. Mesar bi iz svinjske glave izvadio oči, a odrasli bi ih stavili na pladanj.
Navečer, dok bi djeca odlazila na spavanje, ispod prozora bi se čulo oštrenje noževa – nož koji struže po tanjuru. Kada bi dijete znatiželjno pogledalo van, na “bločnici” bi ga dočekao tanjur s očima.
„Vidiš, vidiš“, rekla bi mama ili baka, „to sveta Lucija kažnjava djecu koja su zločesta.“ Te se večeri prije spavanja molio i dodatni Oče naš. Za svaki slučaj.
