Antun Jaklin - Toni rođen je na Vušivčaku u Banfiju, a preko Jalšovca završio je u susjednom Bukovju
Rusi su stali dolje u Jalšovcu, a Nijemci su bili gore kod nas na Vušivčaku, u Banfiju. Bili smo u bunkeru, a onda je odlučeno da izlazimo, da ne uleti granata i sve nas ubije. I kako smo izašli, tako je pala pokraj nas, posljednja granata na Banfiju gdje je rat i završio.
Više nije bilo municije, dalje su se klali noževima. Ta je granata ubila moga oca Antuna Jaklina, a nas je razmetala. Stradala mi je noga, imao sam samo osam godina – priča nam kao da se to jučer dogodilo Antun Jaklin – Toni iz Bukovja, istoimeni sin oca svoga.
Ta su sjećanja jasnija od svega što je proživio, a proživio je mnogo. Ovih dana ući će u devedesetu godinu života, no godine su samo broj, gospodin Jaklin još vozi automobil te pomaže djeci i unucima u radovima. A kada navečer legne, pred očima su mu žive slike.
– Oca smo zakopali kod starog kestena pored kapele u Jalšovcu. Pet metara dalje i Rusi su pokapali, u masovnu grobnicu, red na red. Oni su poslije rata došli po svoje, imali su zapisano. A mi nismo smjeli tatu prenijeti na groblje, nisu dali. Prošlo je nekih godinu dana i tada smo napravili to… Došli smo u pola noći, iskopali i digli ga van, svega se sjećam. Kobilom smo ga odvezli na štrigovsko groblje i ondje ga zakopali – priča nam nevjerojatnu priču gospodin Jaklin.
Dječje radosti
Sve pamti, kako su stariji morali ići na “hadimunku”, vojne radove, tjerali su ih Mađari kopati rovove. Kad je ranjen u nogu, ruski vojnik ga je nosio do improvizirane vojne ambulante “kod Brežjaka na Cigajnščaku”. Spasili su mu nogu koja je već, kaže, pozelenjela.
Bili su poljoprivrednici, na gruntu su zakapali dobra da ih vojske ne odnesu. Tenk je prošao preko bačve s 500 litara vina i nije stradala! Da su ju pronašli, bilo bi još više mrtvih jer Rusi su ginuli kao muhe kada bi se napili.
– Kad dođem gore na domovinu, sjetim se svega, pogledam gdje smo zakopali njemačkog izviđača. Pogođen je na stablu jabuke i tako je ostao visjeti, dugo nije nađen. Kada je završilo, mi djeca smo skoro postrijeljali cijeli red ljudi puškomitraljezom koji smo našli na tavanu. Odnijeli su nam ga, ali mi smo našli grabu u koju su sve zakopali te smo uzeli pištolje. I njih su tražili, ali mi smo bili tiho. I još pamtim kako su na štrigovskoj policiji bili njemački zarobljenici. Ljudima su gradili kuće, samo si ih morao nahraniti. Slobodno su šetali, a za godinu-dvije su pušteni – sjeća se još, a ovo posljednje nam je prilična novost.
Ili kad su klinci nakon rata pronašli granatu kod te kapele u Jalšovcu. Na nju su naslagali šiblje i upalili. Kad je “grunulo”, ostala je jama velika kao pola kuće. Tako su se djeca nekada igrala…
Život u rudniku
Toliko o ratu, preživjeli su ga on, majka Marija, brat Josip i sestra Angela. Odslužio je vojsku te se oženio “na Lapšinu”, za Katarinu Kutnjak. Kuću su sagradili u Bukovju, gdje i danas mirno živi.
Zaposlio se u rudnicima, u Murskom Središću, sve je jame prošao. Bio je, kaže, odstreljač, ili kako se to službeno kaže palilac mina. Kad dalje nije išlo “z krampom”, trebalo je otvoriti prolaz privrednim eksplozivom, a on je položio tečaj. Život ga je nekako uvijek vraćao na ta eksplozivna sredstva…
– Došao sam na smjenu toga jutra kada se dogodila tragedija i vidio sve. Mogao sam i ja biti unutra. Vagon je zapeo i precvikao kabel pumpe, tako je krenuo plamen. Prestale su raditi pumpe pa je nadrla i voda. Kopalo se jako duboko, ispod same Mure – priča nam svoju verziju velike tragedije iz 1961. godine. Toga je dana, u razgovoru sa suprugom Katarinom, odlučio ostaviti rudnik.
Zbogom, a ne doviđenja
– Kad ulaziš u rudnik, moraš reći zbogom, a ne doviđenja. Nitko ti ne garantira da ćeš izaći iz njega – kaže.
Zaposlio se na ciglani u Ljutomeru. Zimi baš nije bilo posla pa ih je poslodavac, kako bi imali primanja, dogovorno uputio na rad u rudnik! Još je radio u “vodoprivredi” u Ljutomeru te kao građevinar u Austriji, dok je supruga čuvala grunt s troje djece.
– Bio sam desetak godina i predsjednik mjesne zajednice, drugi nije htio. Lapšina, Jurovec, Čestijanec i mi smo se odvojili od Martina jer nam nisu ništa dali. Napravili smo dom u Lapšini i ceste – kaže nam za kraj.
Kad je stigao, u Bukovju je bilo nekoliko kuća, a ni danas ih nema mnogo više, desetak, no oduvijek je bilo i bit će Bukovje. Pamti i Bukovje nasuprot kapelici u Jalšovcu, šumu u kojoj je prema legendi potonula kapelica. Bregovi kriju svoje tajne…
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3685
