Marijan Topolnjak ispričao nam je nevjerojatnu priču o svojoj baki, Hermini Tkalčec
Hermina Tklačec, baka Marijana Topolnjaka (70) iz Gornjeg Hrašćana, bila je kuharica kod jednog grofa u Budimpešti.
Kad se vraćala kući vlakom, vidjela je da su Mađarice nešto plele i pomno ih promatrala, ne bi li shvatila kako to ide.
Jako joj se svidjelo, a žene na vlaku su joj objasnile cijeli postupak, pa je tako baka nabrala luščije i počela raditi ni manje ni više nego – cekere.
Kod kuće su ionako već sijali kukuruz, a brat Miška je bio stolar, što je ispala odlična kombinacija za početak.
“Ona je rekla svom bratu: ‘Miška, ti buš meni napravil jedan kalup i ja bum to probala napraviti’ i tako je sve krenulo,” prepričava nam Marijan kako je to bilo.
Glavna atrakcija u zadruzi
Kad je Hermina prvi put došla u zadrugu s cekerom, taj je ceker odmah spazio prodavač Petek. Nakon što mu je ispričala priču, čovjek je u Varaždinu otvorio otkupnu stanicu za cekere!
“Ja sam u ljeti, rano ujutro išao s biciklom do Varaždina i onda bi i do pet sati čekali u redu,” prepričava nam Marijan koji priznaje da mu je to bila i avantura, ali i naporni posao.
Nitko nije bio “pošteđen” izrade. Njima kao djeci pripala je izradi “kolaca”, a onda su žene preuzele posao dalje i dodale cekerima “bobice”.
“Znam da smo ljeti, u hladu starog oraha, svi pleli te cekere i razgovarali,” govori nam Marijan, prisjećajući se djetinjstva.
Cekeri osvajali Hrvatsku, a i šire
Taj je zanat Hermina proširila na Hrašćan, a onda i na sva okolna mjesta. U tom širenju zanata, pripomogla je KUU Seljačka Sloga Nedelišće koja je preuzela podučavanje pletenja.
U 60-im godinama prošloga stoljeća, cekeri su stekli toliko popularnost, da su u Nedelišću postojale čak dvije otkupne stanice.
“Žene koje su većinom bile domaćice, znale su s tim cekerima zaslužiti drugu plaću u obitelji,” govori nam Jasna Hajdinjak, predsjednica KUU Seljačka Sloga Nedelišće.
One koje su bile malo spretnije, mogle su napraviti i do tri cekera dnevno. Danas jedan košta 30-ak eura, a zaraditi gotovo 100 eura u te dane, značilo je mnogo.
S vremenom je pletenje prešlo granice Međimurja pa su tako Međimurke držale radionice pletenja u Vrbovcu, Slavoniji pa čak i u Makedoniji te Bosni i Hercegovini.
Marijanova teta je također bila jedna od žena koje su putovale i podučavale zanat, a s njom je pošao i Marijan.
On je odrastao u kući bake Hermine i ponosan je na naslijeđe cekera. Čak je dao ispitati povijest te priče i kako mu je Franjo Cimerman potvrdio, to je uistinu bilo tako.
I danas, nakon gotovo stotinu godina, Hermina Tkalčec živi kroz svoje cekere. Možda su malo izmijenjeni, ali temelj je isti – domaće sjeme, mekane komušine, vrijedne ruke i puno ljubavi.
