Najneugodniji trenutci u trgovinama događaju se kada blagajnica naglas krene u komentiranje proizvoda koje kupac stavlja na traku. Gdje je granica pristojnosti?
Postoje neugodne situacije u trgovini koje svi pamtimo, ali među njima jedna posebno prednjači: trenutak kada blagajnica glasno krene u komentiranje proizvoda koje kupujemo. Svakome se sigurno dogodilo, nekome smeta, nekome ne, netko voli porazgovarati…
Dok kupci uglavnom u miru čekaju da se artikli skeniraju i plate, nije rijetkost da blagajnica usput ubaci opasku, savjet ili osobni komentar koji je u slučaju našeg čitatelja završio kao – neugodan trenutak.
U inbox na Facebook profilu javio nam se čitatelj iz Čakovca, ljut i posramljen nakon jedne potpuno obične kupovine – koja je postala sve samo ne obična – upravo zbog komentiranja na blagajni. Kaže da nije očekivao nutricionističku procjenu, detaljnu analizu prehrane, ni da će cijeli red iza njega saznati što jede za gablec.
Stoji on tako pristojno, čeka, drži košaricu u kojoj jedva da ima išta: podriguša, najjeftiniji sir “za usput”, mineralna, dvije kifle, napisao nam je. Brza kupnja prije posla, nastavlja. Ali blagajnica je imala sasvim drugačiji plan.
“Aaa, podriguša! Je li to za doručak ili za gablec?” upitala je glasno, kao da razgovara s punom dvoranom.
Nisam ni stigao odgovoriti, a ona je nastavila:
“Joj, ovaj sir… To vam je onaj jeftini, njega obično rijetki uzimaju, nije vam baš!”
Red iza njega počeo se smješkati. Neki ljudi su se čak naginjali da vide što točno ima u košarici, a on je, kaže, želio samo jedno – nestati.
“Zar stvarno cijeli red mora znati što jedem i zašto?” napisao nam je.
“Ako želim najjeftiniji sir, to je moja stvar. Ako volim podrigušu – i to je moja stvar. Kupujem hranu za sebe.”
– Na kraju sam samo tiho rekao: “Račun, molim.”
A ona je završila svoj performans rečenicom: “Znate, sve vam to stane u malu vrećicu, hoćete veliku ili malu?”
Naravno da stane.
Samo kad bi i komentara bilo manje.
Kad komentiranje na blagajni postane javno prozivanje
Čitatelj kaže kako razumije kratku šalu ili ljubaznost, ali smatra da je granica davno prijeđena kad se glasno komentira nečiji izbor proizvoda. “Nisam tražio mišljenje, nisam pitao jesam li dobro odabrao. Samo sam htio platiti.”
Takvi trenuci, dodaje, ostavljaju neugodu i osjećaj kao da “sud cijelog reda” gleda u vašu košaricu, procjenjuje vaš budžet i prehranu.
Gdje je granica pristojnosti u trgovini?
Čitatelji nam se često javljaju s pitanjima, pritužbama i reklamacijama,no nismo ih uvijek u mogućnosti obraditi.
Je li u redu komentirati nečiju hranu? Zvuči simpatično – dok se ne dogodi vama.
A onda shvatite da se i najobičnija kupovina može pretvoriti u mali javni performans koji niste naručili.
