Uoči Međunarodnog humanitarnog dana, upoznali smo volonterke iz Njemačke i Italije koju svoju slobodnu godinu provode volontirajući
Hodajući do ureda voditelja skloništa, prati nas lavež 500-njak pasa. Pada kiša, no to ne sprječava volontere da odrade šetnju s njima.
Neki se već vraćaju iz šetnje, neki tek kreću, no svi psi imaju jednu karakteristiku – uzbuđeno mahanje repom jer se i danas netko njima posvetio.
Pozdravljamo volontera u kabanici, a on nam uzvraća na engleskom jeziku.
U azilu je uvijek radno i napeto – ako ne spašavaju pse iz teških uvjeta, onda brinu oko njihovog zdravstvenog stanja, donacija, kampanja te organiziranja dolaska volontera.
“Preko platformi Workaway i Worldpackers organiziramo dolaske volontera kod nas”, govori nam Bruno Bujanić, dok istovremeno rješava druge obaveze.
Oni njima daju smještaj i hranu, a volonteri zauzvrat provedu pet sati svog dana u šetnji s psima.
Joelle Rusu, inače iz Rumunjske, ali s adresom u Münchenu, svoju slobodnu godinu provodi volontirajući u skloništima pasa.
“Ostajem ovdje tri tjedna. Puno sam toga naučila i zaista mi se sviđa tim, a pse obožavam”, govori nam Joelle, dok vani rominja kiša. I ona se, izgleda, tek vratila iz šetnje.
Razlika između skloništa u Njemačkoj i ovog našeg je, govori nam, u veličini. Čakovečko sklonište dom je stotine pasa, pa je stoga teško izdvojiti vrijeme za svakog od njih.
“Hrvatsku sam izabrala za prvu državu u koju ću doći jer sam čula da je mnogo pasa na ulicama. Slična je situacija u Rumunjskoj,” govori nam Joelle.
Dvadesetogodišnja Joelle nakon Hrvatske odlazi u istočnu Aziju s istim ciljem. Trenutno su joj na popisu Tajland, Japan, Vijetnam i Nepal.
“Volontiram jer osjećam da vraćam nešto zajednici. Na mom poslu gdje osam sati sjedim za računalom nemam taj osjećaj. Žao mi je tih pasa i želim napraviti razliku”, govori nam Joelle.
Iste osjećaje dijeli i Giorgia Pellizzoni, dvadesetogodišnjakinja iz Italije koja živi u blizini Milana. I ona će provesti svoju slobodnu godinu volontirajući u skloništima.
“Prošle sam godine završila srednju školu i pomislila koji bi bio bolji način za provesti slobodnu godinu, nego volontirajući?” govori nam Giorgia.
Prije Čakovca, bila je u Osijeku, no tamo je radila nešto drugačiji posao. Hranila je pse i čistila kaveze, a ovdje samo izvodi pse u šetnju.
Radno vrijeme počinje u 7 ujutro i završava u 12, a poslije toga slobodna je raditi što god želi.
U svojih pet sati prošeće osam pasa, a sreća četveronožnih životinjica i mahanje repom njena je najveća nagrada.
Obje volonterke slažu se da se zbog ovog posla osjećaju bolje, no isto tako im je teško otići iz skloništa.
“Imam svog najdražeg psa ovdje i kad ga mazim, vidim kako drugi psi gledaju na nas”, priznaje nam Joelle.
U tih nekoliko tjedana koliko su ovdje, gotovo je nemoguće pokloniti istu količinu pažnje svakom psu.
Ipak, samim dolaskom ovdje, volonterke pokazuju koliku ljubav i empatiju imaju prema onima u potrebi.
