Ovdje je streljana teta, a majka nikad nije željela ispričati što je proživjela na Suboku, kaže Jelka Janić
Bila je to krvava 1945. godina u međimurskim bregovima. U završnim mjesecima rata pravi užas odvijao se na pitomim uzvisinama, među trsjem i u šumovitim klancima. Nijemac je klao Rusa, Bugar Mađara, partizan ustašu i obrnuto, a najveći ceh plaćao je običan narod.
Prošlo je točno osamdeset godina, povijest je prešla u legendu, a legenda ide prema mitu. No nisu sva sjećanja izblijedjela, još ima živih svjedoka i njihove djece koja dobro pamte priče svojih roditelja, baka i djedova.
Primili smo poziv gospođe Jelke Janić, umirovljenice iz Svetog Urbana. Kazala nam je kako su u šumi na rubu imanja pronašli kost koja djeluje kao ljudska! Uskoro smo bili kod nje na predjelu zvanom Subok i saslušali priču.
Kost (ni)je ljudska?
– Poslala sam sina Eugena u šumu na rub imanja, da mi nakopa nekoliko tački zemlje za vrt koji uređujem. Donio je nju, kost, ležala je pod zemljom nekih 300 metara od kuće. Izgleda kao podlaktica, plosnata je i prilično snažna. Ovo nije kost srne ili psa, a bome nije ni kravlja. Nemirna sam, moram saznati o čemu je riječ jer ovdje se toliko toga događalo i toliko toga leži zakopano ispod šumskog tla. Ako bi kost bila ljudska, tada me zanima njezina starost, je li iz Drugog svjetskog rata – ispričala nam je gospođa i pokazala 23 centimetra dugačku kost.
Nismo dalje nagađali je li ljudska ili nije, već smo se u priči vratili u strahote rata. Ovo je graba Subok, ovdje su nekoć živjeli Subočki. Njezin djed svojevremeno je kupio deset hektara na licitaciji, za sitan novac. Imao je tri kćeri, Kristinu, Mariju i Zitu Glavnik.
– Mnogo toga o krvavim ratnim godinama nikad nije ispričano. Moja mama Marija je nešto doživjela u ratu, veliku traumu. Nije rekla što, ali bilo je užasno. Te 1945. imala je 14 godina, a zna se koji su sve prolazili ovim područjem. Bili su tu na Suboku i Švabi i Mađari i Bugari i Rusi… A teta Kristina, ona je strijeljana tu negdje pored kuće, gdje je sada stablo i plast sijena. Bila je udana i htjela je poći u partizane. Muž joj je donio pištolu. Imali su stanarku i ona ih je, pod nečijim pritiskom, morala izdati – priča nam o strahotama koje pamti zemlja sa Suboka.
Svega tu ima
Dodaje kako su tetu Kristinu streljali njilaši. U doslovnom prijevodu riječ je o strijelcima. Preciznije, tzv. strelastim križevima, mađarskim fašistima.
– Mama je još pričala kako je na ovom području puno toga zakopano. Kako oružja, tako vjerojatno i ljudi – dodaje gospođa Janić. Pronađena kost stoga je u njoj probudila brojna (o)sjećanja i nemir.
Policijska patrola posjetila ih je kasnije toga dana kako bi sve bilo po propisu – zlu ne trebalo. Razgledavali su mjesto pronalaska i pronašli još kostiju, u principu dobar dio kostura, ili skeleta – kako se uzme. Gospođa Janić prenijela nam je kako su nalikovale na rebra i zdjelicu.
Izuzeli su što su trebali te je obducentica u čakovečkoj bolnici, uz sudjelovanje mrtvozornika, proučila nalazak. Kako smo doznali, njezin je zaključak bio da ipak nije riječ o ljudskim kostima; toliko zasad.
– Ja i dalje imam određene sumnje, nisam potpuno uvjerena u to. Ne znam za ostale kosti, ali i dalje mislim da bi ova prva kost koju smo pronašli mogla biti ljudska. Naravno, neću protiv struke, ali mogu biti sumnjičava jer, kada su izašli na teren, nešto su govorili kako je sve ispremiješano. Bilo je takvih strahota u ratovima, pa i u Domovinskom ratu u Vukovaru, da se preko ubijenih bacaju i lešine životinja. Da imam novca, sama bih ju poslala na analizu – zaključili smo i to je bilo to. Do novoga otkrića na Suboku, kada šuma opet odluči na svjetlo dana pripustiti nekog starog duha.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3681
