Serijal razgovora sa svećenicima u Međimurju nastavljamo s biskupom Gerardom Antonom Žerdinom, koji je danas proslavio zlatnu misu u Čakovcu
Biskup Gerard Anton Žerdin danas je proslavio zlatnu misu, odnosno 50 godina svećeništva u crkvi svetog Nikole u Čakovcu.
Misu je predvodio sam biskup, a propovijed je imao fra Željko Železnjak. Na kraju svete mise, provincijalni ministar fra Milan Krišto, obratio se biskupu s par prigodnih riječi, a mi smo imali tu čast porazgovarati sa samim slavljenikom.
“50 godina svećeništva prošlo je brzo, kao san”
Biskup Gerard Anton Žerdin prije 50 godina poslan je u daleki Peru, siromašnu južnoameričku državu. Tad je bio mladić od 25 godina kojeg se šalje u nepoznato pa i opasno mjesto.
“Bili smo mladi, hrabri, htjeli smo se pokazati”, govori nam biskup Žerdin. “Što veći izazov, to bolje.”
Govori nam biskup Žerdin da, kad ideš u džunglu – onda je sve otvoreno. Udaljenosti između bilo čega su ogromne, a ti si kao mlad čovjek zadužen za sve to.
Kad su tek stigli u Peru, a tri mjeseca prije samog ređenja, bili su smješteni u Oxapampi. Nakon toga je bio poslan u Atalayu i tamo ostao do danas.
Razlog je vrlo jednostavan – sama župa je bila 38 000 km², dakle kao gotovo dvije Slovenije. Kad se k tome zbroje teško prohodne ceste, džungla, rijeke, ne čudi činjenica da je biskup Žerdin djelovalo na “jednom” mjestu.
Apostolski vikarijat, ondnosno amazonska biskupija koja je direktno povezana sa Svetom Stolicom, velika je kao četiri Slovenije. Samo za usporedbu, naša Varaždinska biskupija prostire se na 3100 km².
Na tako ogromnom području, veliki su i prirodni ekstremi. Brda, pustinje, neprohodne šume, sve se to uvelike razlikuje od naših pitomih brežuljaka i mirnog mora.
Riječni biskup i pleme neopterećeno vremenom
Osim kad nije mijenjao 90-godišnjeg župnika župe Talaya, biskup Žerdin je bio zadužen za misije na rijeci.
“Sam sam sebi radio planove. Spakirao sam najnužnije stvari u ruksak i stopirao u nadi da će me netko povesti sa svojim čamcem”, govori nam biskup Žerdin i dodaje da su ga uvijek povezli i nikad računali prijevoz.
Kad je taj čamac pristao uz neku “luku”, biskup nije znao koliko će se tamo zadržati. To je moglo biti dva sata, a moglo je biti i pola dana. U tome se, kako kaže, učio strpljivosti.
Priča nam da nije misa jedini dio evangelizacije, već sve počinje prisustvom među ljudima. Kad bi sišao s čamca, krenuo bi prema selu, gledao kako igraju nogomet i pričao s njima.
Prilika za misu u selima, nije bilo mnogo, osim za crkvene godove. To je zato što se tamo tek ustanovljuje crkveni život, tamo evangelizacija tek počinje.
“Nemaju odmah sve sakramente, to je jedan proces. Za početak je važna kršćanska formacija animatora, koji bi trebali biti na čelu tih zajednica”, objašnjava biskup Žerdin.
Kod njih je vrijeme relativno. Ne ravnaju se po satu, već po suncu. Kad je sunce crveno pri zalasku, tad je misa.
Tome prehodi nogomet, kupanje u rijeci, večera, spremanje i onda lagano do crkve. Biskup je znao proći po selu, a djeca bi ga sama slijedila. Dvoje bi se uhvatilo za njegove ruke pa bi do kraja sela skupili cijelu mrežu djece i ljudi.
“Na misu dolaze i stariji ljudi, ali djeca su protagonisti. Učio sam ih i pjevati ritmične pjesme na španjolskom i to napamet”, govori nam biskup i objašnjava kako papiri s tekstovima nisu bili uobičajeni.
Osim toga, nisu si na misi mogli priuštiti svjetlo zbog rojeva i rojeva komaraca. Tako se svjetlo stavilo nekoliko metara dalje od ljudi, a misa se služila napamet, u mraku.
Instrumenti na misama nisu postojali, nego je s vremenom biskup naučio svirati harmoniku pa katkad zasvirao i među plemenima. Kako nisu naučeni na takav instrument, bilo im je pomalo i glasno.
S dolaskom televizije i kafića, broj ljudi na misama se smanjio u selima. Ali u indijanskim zajednicama toga nema! Oni ne dozvoljavaju niti kafiće s alkoholom, niti dućane. Ne žele da dućani naprave velike podjele i razlike među njima.
“Kad ja dođem sa svojim namirnicama, to ne traje dugo. Traže da im dam to, onda ja odmah sve podijelim pa sam na miru. Ali onda oni počnu donositi meni svoje stvari”, objašnjava biskup i govori da su zainteresirani samo za stvari koje oni sami konzumiraju.
Kiseli krastavci, mlijeko i domaće kobasice im nisu zanimljivi, ali dobro pečeno, dimljeno meso će uvijek dobro proći.
Pet godina za prijevod molitve “Oče naš”
Jedna od prvih, glavnih stvari koje je biskup Žerdin morao naučiti jesu jezici. Prvi na redu je bio Xipibo [šibibo] jezik, a onda i Asháninca [ašaninka].
“Dugo mi je trebalo da prevedem Oče naš na njihov jezik. “Dođi kraljevstvo tvoje”, pa što oni znaju o nekom kraljevstvu? I da to kraljevstvo hoda i da dolazi s jedne točke do druge”, objašnjava biskup Žerdin.
S vremenom su svladavali sve molitve, kao i vjeronauk. Općenito su fratre dobro prihvaćali jer su u njima vidjeli obranu od svih onih koji su ih iskorištavali.
“Bilo je zakona koji su ih štitili, ali se nisu ispunjavali. Onda se vole malo osloniti i na Crkvu, da ih malo brani”, govori biskup.
Zanimljivo je da i sama plemena u sakramentu krštenja vidjela zaštitu. Na biskupovo pitanje što misle o krštenju, prvi odgovor je bio da je to zaštita od zloga i negativnih utjecaja.
Drugi smisao im je bio da dobiju neku potvrdu od krštenja, što im je omogućilo lakši upis i papirologiju s ove pravne strane.
Treći razlog bili su kumovi. “Oni imaju tu mistiku kumova, kao duhovno srodstvo. Vide ih kao zaštitu, ako djeca ostanu bez oca ili majke,” objašnjava biskup.
Život u zajednicama – bez ljutnje
Za tamošnje prilike, život u velikim zajednicama je normalan, kao i proširene obitelji. Dio obitelji su i stariji, i neudati, ali i siročad.
“To je socijalna sigurnost na indijanski način”, objašnjava biskup i dodaje da osim proširenih obitelji, postoje i klanovi koje možemo usporediti sa selima.
Postoji i zajednica više klanova pa su svi međusobno pomiješani preko ženidbe, a svima je zajednički kodeks ponašanja.
“Jednom prilikom sam ukorio čovjeka koji je uzimao tuđe resurse hrane, što nije smio. Onda me je pleme posavjetovalo kako se živi u zajednici, da se ne smijem ljutiti”, govori biskup kroz osmijeh.
Još jedno od nepisanih pravila je da ne smiješ biti nestrpljiv, da moraš biti ljubazan, ali i da se razmirice rješavaju mirnim putem.
“Kad se upuštaju u neku raspravu, uvijek počinju s prvim licem. Dakle, “mi smo takvi”, a ne “vi ste takvi”. Ako se netko ipak ne slaže s odlukom zajednice, pusti ga se neko vrijeme pa ono odradi svoje. Vrijeme pokaže tko je više u pravu,” govori nam biskup.
Nakon 50 godina misija, ponovno u misije!
Pri kraju našeg razgovora, ovaj skroman, a toliko iskustvom bogat čovjek, mirno nam je rekao da 21. listopada leti ponovno za Peru.
Nakon 50 godina misija, pomislili smo da je vrijeme za mirovinu. Ipak, 75-godišnji biskup nam govori upravo suprotno.
“Papa je poručio preko nuncija da ću biti tamo još minimalno dvije godine jer još nemam zamjenika. Moguće da ću dobiti koadjutora prije nego što završi godina pa ćemo morati zajedno djelovati ovih dvije godine, da se on uigra”, objašnjava nam biskup.
Biskup Žerdin tražio je zadnjih sedam godina od svojih nadređenih da mu pošalju nasljednika, no čini se da ga još uvijek nisu našli. Ipak, biskupu se ne očitava na licu ljutnja, već samo – smirenost i strpljivost.
“Možda su prioritizirali druga mjesta. Kad se i pronađe te ocjeni svećenika, možda ga pošalju u neku drugo mjesto, grad, ruralno područje, misiju. Nije to sve isto”, objašnjava biskup te dodaje da neki vrlo teško podnose vrućinu i komarce.
Takvi svećenici provedu onda više vremena u Limi, nego u konkretnom misijskom djelovanju među plemenima. Upravo zato toliko i traje proces biranja novog nasljednika – da se smanji mogućnost izbivanja misionara iz župe koja se, podsjećamo, prostire na 38 000 km².
Svoju zlatnu misu ne shvaća kao razlog za svjetovno slavlje. Nakon što je tolike godine djelovao među tolikim siromaštvom, ali i jednostavnosti, postao je i sam takav – jednostavan i skroman.
“50 godina svećeništva prošlo je brzo, kao san”, govori biskup. “Ali nisam htio da se u propovijedi priča o meni, već o misijama, o zvanju. Htio sam sam da se bodri mlade na misijsko djelovanje.”
