Darija Vojvoda policajka je iz Belice koja je pohvaljena za izuzetan rad i doprinos u svojoj službi
U sklopu Dana policije te Sajma sigurnosti i prevencije u Čakovcu, uručene su pohvalnice policijskim službenicima koji zaslužni za poseban doprinos.
Jedna od njih je i Darija Vojvoda, policajka iz Belice koja radi u prometnoj policiji Čakovec.
Ona je samostalna policijska službenica, njezina zadaća je orijentirana na nadzor državne granice, a između ostalog i sprječavanje krijumčarenja ljudima.
Darija vs. krijumčari
Većinom su to krijumčari stranih registarskih oznaka, osobnih automobila, ali zna se dogoditi i teretnih vozila.
Ti, većinom muški vozači kamiona, imaju konstituciju dvostruko veću od Darijine, no ona još nije imala slučaj da netko nije poslušan.
“Ima puno migranata na našem području, ali oni samo prolaze kroz Međimurje. Većinom sve kreće iz ratom zahvaćenih područja poput Turske i Sirije. Daljna organizacija se odvija u Bosni i Hercegovini pa ide prema europskim zemljama”, govori Darija i napominje da je Hrvatska za migrante samo tranzitna zemlja.
Potom ih policija lovi na autocesti, a koliko je u tome Darija uspješna, svjedoči i činjenica da je i prošle godine dobila novčanu nagradu od MUP-a.
Imala je najviše uhvaćenih krijumčara s migrantima i iako zna da radi dobru stvar, nekad taj posao zna biti emotivno težak.
Kad je bila na ispomoći oko Karlovca, ulovljena je grupa od 24 migranata, a među njima bilo je i djece.
“Mi tu djecu isto moramo pregledati. Mene je dopalo dijete od tri godine, iste starosti kao što je tad bila moja Sara”, govori nam Darija.
Tad su navrle suze na oči jer su to samo mala djeca koja ne znaju što ih čeka i poslana su trbuhom za kruhom.
Nakon toliko intervencija, Darija je očvrsnula, ali i shvatila da krijumčari svjesno koriste djecu kako bi policija omekšala.
No, tu nema pregovora – postupak je za svakog migranta isti, iako su oni mirni.
“Migranti su poslušni, krijumčari su oni na koje treba paziti. Već znaju što će im se dogoditi ako ih uhvatimo, odnosno da ih čeka zatvor”, objašnjava Darija.
Dubrovački počeci
Darija je zapravo svoj policijski put započela u postaji pomorske policije Dubrovnik, gdje je, kako ona kaže, imala gospodski posao.
“Svaki kruzer ili jahta koja je dolazila iz inozemstva, morala je prijeći graničnu kontrolu ili u Dubrovniku ili u Cavtatu”, priča nam Darija.
Prvo jahte dođu na vez i vežu se, dođu s papirima od broda, napravi se granična kontrola i prijave se osobe.
Sve nam se to činilo poprilično jasnim i logičnim, no Darija nam govori da nisu svi poštovali to pravilo.
“Umjesto da prvo dođu na kontrolu, znali su se vezati na plaži i otići na kupanje. To znači da su automatski u prekršaju”, govori Darija.
Filmska priča života
Kako je vrijeme prolazilo, Darija je u Dubrovniku pronašla i ljubav, iako joj to nije bilo na kraj pameti kad je došla tamo.
Darija je iz najsjevernije županije, suprug Mario iz najjužnije. Darija trenira nogomet, Mario pleše folklor. Darija navija za Dinamo, Mario za Hajduk. Jedna kćer je čista Dalmatinka, druga prava Međimurka.
Zbog praktičnih razloga morali su se preseliti u Belicu nakon 10 godina života u Dubrovniku, a to je čak i Dariji teško palo jer joj se u Dubrovniku rodila prva kćer Dora, koja sada ima 8 godina.
“Čak smo se i vjenčali na Stradunu. Ali točno na Sveta tri kralja smo došli nas troje, muž, Dora i ja, u Belicu”, govori nam Darija, prisjećajući se te 2018. godine.
Objašnjava da je i život u Dubrovniku puno drugačiji od onog kakvog žive u Belici. Preko ljeta je tamo previše svega, a van sezone nema nikog i ničeg.
Postoje razlike i u mentalitetu – dok Dubrovčanima ništa nije “preša”, Međimurci ne znaju biti na miru.
No, suprugu nije teško palo preseljenje. Jedino s čime je imao problema jest međimurski govor i meso s tiblice. S vremenom je svladao oboje.
Da bi se u potpunosti prilagodio na međimursko tlo, upisao se u KUD Belica i to na nagovor Bojana Šarkanja. Podrška mu je starija kćer Dora koja je u mlađoj skupini.
“Linđo zna izvrsno plesati, a ostale plesove… Savladat će ih s vremenom”, kroz smijeh govori Darija.
I policajka i nogometašica i majka
Darija je prije plesala u KUD-u i njena ju nošnja čeka u ormaru, no sad za to nema vremena. Ona je izabrala nogomet.
Cijela priča je zapravo počela od Dječjeg vrtića Sveti Nikola iz Belice i djece koja su trenirala nogomet. Prvo su se mame skupljale i rekreativno igrale nogomet, a sad su pravi klub koji vodi Siniša Baksa.
ŽNK Zlatice imaju treninge tri do četiri puta tjedno, a vremenske (ne)prilike ne odlučuju o tome hoće li biti treninga ili ne.
Trenira se i po najjačem pljusku, a takva ih je disciplina nedavno dovela do pobjede od 4:0 u prvom kolu ženske amaterske lige.
Darija nema fiksnu poziciju već igra tamo gdje joj trener kaže, a ljubav prema nogometu naslijedila je od oca.
On je nažalost slomio nogu i time je prestala njegova nogometna priča, ali zato je kćer nastavila tamo gdje je otac stao.
Često su njenim roditeljima govorili da je Darija trebala biti muško, s obzirom na to koliko je bila nemirna “harambaša”, ali ovakva emotivnost, energičnost, odlučnost i nježnost, teško bi mogla pripasti bilo kome drugome.
