Klasik špageti vesterna Once Upon a Time in the West ostaje remek-djelo Sergia Leonea. U svjetlu smrti glumice Claudije Cardinale donosimo preporuku i podsjetnik na film.
Rijetko koji film ostavi toliko snažan i dugotrajan dojam kao što je to uspjelo djelu Sergia Leonea Once Upon a Time in the West iz 1968. godine. Ovaj špageti vestern nije samo priča o obračunima, osveti i moći, već i pravo remek-djelo filmske umjetnosti koje se i danas ubraja među najznačajnije filmove svjetske kinematografije. Povod da ga ponovno istaknemo u preporukama je i tužna vijest – prije nekoliko dana preminula je legendarna glumica Claudia Cardinale, koja je svojim likom Jill dala jedinstvenu dimenziju filmu.
Snaga polaganih scena
Jedan od najpoznatijih zaštitnih znakova Sergia Leonea jest spor ritam i gradnja napetosti. Uvodna scena filma danas je školski primjer filmske režije – gotovo deset minuta gledatelj promatra tri revolveraša na pustoj željezničkoj stanici. Ne događa se ništa spektakularno, čuju se samo škripa vjetra, kapanje vode i škrgut vjetrenjače, dok kamera strpljivo istražuje lica likova. U tom dugom iščekivanju Leone zapravo stvara napetost veću nego što bi mogla donijeti bilo kakva brza akcija. Kada se napokon pojavi Charles Bronson, svaki kadar i svaki ton dobivaju svoju kulminaciju.
Ovaj polagani ritam provlači se kroz cijeli film – Leone nam daje vrijeme da upoznamo likove, da osjetimo težinu svake geste i pogleda. To nije film koji “juri”, već film koji nam dopušta da uronimo u njegov svijet.
Likovi i obrnute uloge
Once Upon a Time in the West proslavio se i neobičnim odabirom glumaca. Henry Fonda, do tada sinonim za pozitivne likove, ovdje je hladnokrvni negativac čije je pojavljivanje na ekranu šokiralo publiku. Charles Bronson je tihi, misteriozni junak koji malo govori, ali svojim prisustvom gradi napetost.
Poseban šarm filmu daje Jason Robards u ulozi razbojnika Cheyennea. On donosi humor, ironiju i ljudskost, pa iako je “odmetnik”, publika ga brzo zavoli. Njegov odnos s Jill i Harmonicom daje dodatnu toplinu filmu i čini ga slojevitijim. Robards balansira između grubosti i šarma, stvarajući lik koji je daleko od crno-bijelih tipova tipičnih za vestern žanr.
Ipak, upravo je Claudia Cardinale u ulozi Jill srce filma – žena koja u svijetu punom nasilja i pohlepe pronalazi snagu da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom.
Morriconeova glazba – duša filma
Film je nezamisliv bez glazbe Ennia Morriconea, koja nije tek pratnja, već ravnopravan lik. Svaki glavni junak ima svoju glazbenu temu – Bronsonov “Harmonica” prepoznaje se po jezivom i melankoličnom zvuku usne harmonike, Fonda ima hladne i prijeteće tonove, dok Jill prati jedna od najljepših melodija u povijesti filma, puna topline i tuge.
Morriconeova glazba nosi priču naprijed i ponekad zamjenjuje dijalog – kad likovi šute, upravo melodija priča sve što treba. Posebno se pamti trenutak kada kamera klizi preko puste prerije uz uzvišene tonove Jilline teme, kao da sama priroda pjeva o njenoj sudbini.
Zašto ga pogledati danas?
- Zato što je to film koji se gleda i doživljava polako, bez žurbe, s poštovanjem prema svakom kadru.
- Zato što je Claudia Cardinale u njemu ostavila ulogu koja je obilježila njezinu karijeru i zauvijek je upisala u povijest kinematografije.
- Zato što Leone i Morricone zajedno stvaraju filmsko iskustvo koje se ne zaboravlja – spoj slike i glazbe koji diše kao jedno.
Zaključak
U današnje “brzo vrijeme” u kojem dominiraju kratki formati poput shortsa, reelsa i storyja, ovakva vrsta filma nije lagana za gledanje. Zahtijeva strpljenje i spremnost da se uroni u sporiji ritam i monumentalne prizore. Ali upravo zato podsjeća na ono što često nazivamo zlatnim dobom filma – razdoblje u kojem su se stvarala djela koja nadilaze zabavu i postaju umjetnost. Once Upon a Time in the West je takav film, a ponovno gledanje danas podsjeća nas da je taj naziv zlatno doba itekako zaslužen.
