Dvije škole u Međimurju ove su školske godine u prvi razred upisale samo jednog učenika
U Područnoj školi Hlapičina jedini prvašić zove se Petar Dobošić. U školu dolazi biciklom, kao i druga djeca, a prvi dani nastave s dvojicom prijatelja iz trećega razreda bili su zabavni. Najviše, kaže, voli matematiku i igru kockicama, a ni torba nije preteška.
Učenici su mu dobrodošlicu zaželjeli malom priredbom, a prvoga dana u školu ga je dopratio tata. U školi je ukupno 10 učenika, u dva razreda i dvije učionice. Prvi i treći su zajedno, a drugi i četvrti su u drugoj učionici. Svi učenici dobro se slažu i zajedno igraju ispred škole za vrijeme odmora. Petar se dobro uklopio i zainteresiran je za nastavu, kaže njegova učiteljica Patricija Lesinger.
– Škola je mala i svi smo povezani, svi jedni drugima pomažu pa Petar može i od ostalih, starijih učenika dosta naučiti. Dolaze nam djeca i iz Svetog Martina na Muri, a nastava se odvija u jutarnjim satima što odgovara i djeci i roditeljima.
Djeca izlaze na igralište pod velikim odmorom ili se, kada je loše vrijeme, zajedno druže u učionici. To je velika prednost malih područnih škola, no bez djece neće biti ni škola ni mladih obitelji u manjim mjestima, kaže Lesinger. Ističe i kako škola sudjeluje u kampanji jednog trgovačkog lanca u kojoj za donirane kupone dobiva školsku opremu.
Privilegij
U Područnoj školi Stanetinec u prvi razred upisao se Viktor Hlebec. U školi se dobro snašao i veseli se nastavi i druženju. U razredu s njim još je četvero učenika. – Ostalu djecu upoznao sam prvoga dana škole i sada smo svi prijatelji. Tata me dopratio u školu. Dosad sam na nastavi učio matematiku i hrvatski, nije bilo teško. Već sam i prije škole naučio pisati i čitati, kaže Viktor.
Njegova učiteljica Marta Mikec kaže da je vrlo komunikativan i otvoren dječak koji postavlja pitanja i uključuje se u nastavu. I njemu su učenici za doček pripremili priredbu.
– Mnogo je prednosti područnih škola, svi učenici zajedno su u razredu pa jedni drugima pomažu, prisniji su i povezani, vlada obiteljska atmosfera. Škola je na lijepom mjestu. Kroz prozor nerijetko ugledamo srne, zečeve i fazane. Imamo i maleni vrt u kojem s učenicima uzgajamo povrće. Idemo u šetnje i izlete na druženja s obližnjim prijateljskim školama kako bi se djeca družila. Manji broj učenika znači i da im se možemo više posvetiti i kvalitetno raditi s njima, djeca time puno dobivaju. Ovaj način rada, jedan na jedan s učenikom, zapravo je privilegij koji rijetki imaju u javnom obrazovanju, navodi Mikec. Obje učiteljice brinu o budućnosti malih područnih škola, a ona je upravo u mladim naraštajima koji se upisuju. Petar i Viktor, svaki za sebe, su „jedan, ali vrijedan” za opstanak škole i svog malog mjesta.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3673
