Gitarist iz Žiškovca i klaviristica s Hokkaida Japanku i Hrvata spojila je glazba u Nizozemskoj, a život žele graditi u Međimurju
Miki Kawashima (29) i Antonio Peršak (28) upoznali su se u Nizozemskoj, u Den Haagu, na tamošnjem Kraljevskom konzervatoriju, gdje su oboje studirali glazbu.
Antonio, inače iz Žiškovca, klasični je gitarist, dok je Miki klaviristica koja dolazi s japanskog otoka Hokkaido: rodni joj je grad Sapporo, kulturni, politički i ekonomski centar najsjevernijega velikog japanskog otoka.
Planovi i slučajnosti
– U Nizozemskoj sam završila slučajno; bila sam u posjetu, znala sam da ondje ima odličnih nastavnika i kad su me pozvali da studiram, morala sam se zapitati zašto ne. U to vrijeme školovala sam se u Italiji, no na kraju nisam otišla ni po svoje stvari – uz smijeh je svoju priču započela Miki kojoj je odluka uvelike odredila životni put i u glazbenom i u obiteljskom smislu, s obzirom na to da je „kliknula” s Antonijem s kojim danas očekuje dijete. Peršakov je put bio nešto planiraniji.
– Došao sam kako bih učio od Zorana Dukića, hrvatskoga klasičnoga gitarista koji predaje na Konzervatoriju. Prije toga bio sam tri godine u Engleskoj, na Kraljevskom sjevernom glazbenom koledžu u Manchesteru. Tada je došlo do Brexita koji je prouzrokovao lavinu promjena, a ionako sam oduvijek htio studirati u Nizozemskoj – dodaje međimurski gitarist.
Oboje priznaju da se ne sjećaju prvoga susreta; znali su jedno za drugo, no službeno im je upoznavanje ostalo „u magli”. Na Konzervatoriju, kažu, nikad nisu zajedno sudjelovali u nekakvom projektu – to se dogodilo tek nakon što su diplomirali.
– Antonio je poznavao gotovo svakoga koga bismo susreli na fakultetu. Mislim, i ja sam „socijalna životinja”, no Antonio je na drugoj razini. Smiješno je što u Hrvatskoj ne djeluje osobito društveno, ali u Nizozemskoj apsolutno iskače – naglašava Miki koja je i sama doživljavala razne „kulturšokove”.
– U toj zemlji imaš se prilike družiti u međunarodnim krugovima, no u samo nizozemsko društvo jako se teško uklopiti – jezik osobito predstavlja barijeru. I ondje su useljeničke krize ostavile traga. Režu se troškovi raznih kulturnih fondova, mnogo je teže dobiti sredstva, za podučavanje mlađih od 21 godine nekada se nije plaćao porez, sada se to promijenilo – priča gitarist iz Žiškovca.
Pola života izvan Japana
Miki je u Europu doputovala sa samo 14 godina kada je počela pohađati internat u Engleskoj, što znači da je izvan Japana provela više od polovine života.
– Slabo sam poznavala engleski jezik. U Japanu je uobičajen vrlo strog odgoj djece, no moji su roditelji prilično „međunarodno nastrojeni” tako da nije postojao otpor mojem odlasku.
Mojim je roditeljima rečeno da ne smijemo previše stupati u kontakt kako ne bih osjećala nostalgiju za domom, zato smo se čuli prosječno otprilike jednom mjesečno. Navika je ostala, tako da je i sada to otprilike tako, čujemo se nešto više otkako sam u drugom stanju. U Italiji sam tri godine pohađala privatnu akademiju, a Konzervatorij sam odabrala zahvaljujući kolegi koji je ondje studirao – ispričala nam je Miki.
Kulturni šokovi
Kultura u Japanu jako je različita od hrvatske i europske, dodaje naša sugovornica.
– Najveća razlika koju i dan-danas osjećam vjerojatno je jezik – na japanskom se značenje iza pojmova pomalo skriva. U većini zapadnjačkih zemalja to ne funkcionira, iako moram primijetiti da se u Engleskoj to također pomalo radi na taj način – dosta se koriste eufemizmi.
U Japanu me smatraju nepristojnom jer sam naučila sve govoriti izravno! (smijeh)
Druga velika razlika je dobra hrana koja je u Japanu prilično jeftina, ako nemamo vremena, lakše je doći do ukusne i pristupačne hrane negoli u drugim zemljama u kojima sam živjela. Unatoč tomu, jako volim roštilj, kotlovinu, ćevape… (smijeh)
U mojoj rodnoj zemlji postoji veliki pritisak da se radi što više. Moraš čekati da šef ode kući, tek tada možeš otići, u slobodne dane trebaš biti dostupan… Teško bih se ponovo priviknula na takav život – konstatirala je glazbenica.
I Antonio je doživio azijsku radnu etiku kod svojih učenika.
– Djeca iz europskih zemalja teško se nose sa svojim azijskim vršnjacima, zato što Azijati mnogo više uče i vježbaju te pobjeđuju na natjecanjima, to lagano postaje i problem – objašnjava gitarist kojem je prva glazbena inspiracija bio djed, također glazbenik.
Dostupnost obrazovanja
Počeo je s tamburicom sa sedam godina u KUD-u Žiškovec, završio osnovnu glazbenu školu u Čakovcu i srednju u Varaždinu, nakon toga je godinu dana studirao u Mostaru, a potom tri u Engleskoj. Na kraju je završio u Nizozemskoj gdje je po završetku haškog Konzervatorija uzeo godinu dana slobodno i počeo studirati povijesne trzalačke instrumente.
Miki je impresionirana hrvatskih sustavom umjetničkog školovanja.
– U većini ostalih zemalja glazbene škole dostupne su samo bogatima. Genijalno mi je što se u Hrvatskoj glazbenici mogu zaposliti kao profesori u glazbenim školama i živjeti od toga, što je u Japanu vrlo teško – naglašava.
S njom se slaže partner.
– I Nizozemci su imali državne glazbene škole, no privatizirali su ih te je kvaliteta drastično pala – priča nam Peršak koji važnim za osnovno glazbeno obrazovanje Hrvata drži i tradicionalne sastave poput KUD-ova i puhačkih orkestara.
– Svi njegovi prijatelji nešto sviraju, barem na osnovnoj razini, što je u mnogim zemljama diljem svijeta nezamislivo. Mislim da je prekrasno što imate takve prilike – za kraj poručuje Miki.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3668
