Prisjetimo se Tete Lize, glasnog simbola međimurske popevke, čiji topli i iskreni glas i danas nosi duh našeg zavičaja
Danas, osam godina nakon što je naš kraj izgubio Elizabetu Toplek – našu dragu Tetu Lizu – još uvijek osjećamo toplinu njezina glasa kako nježno odzvanja kroz poljima i dolinama prekrasnog Međimurja.
Dakako, Teta Liza nije bila samo pjevačica; bila je živa utjelovljenost duha i tradicije našeg zavičaja, glas koji je nosio priče, ljubav i tugu našeg naroda.
Njezine su pjesme – jednostavne, a opet prepune emocija i uspomena. Svaka nota i stih bili su iskreni zagrljaj, koji je grlio mnogobrojne generacije. Teta Liza je u međimurskoj popevki pronalazila čaroliju života – u njezinoj tuzi, nježnosti i snazi koja povezuje ljude s njihovim korijenima.
Ne samo da je njezin glas odzvanjao u našim dvorištima i na livadama, već se čuo i na najvažnijim pozornicama Hrvatske i svijeta, šireći ljepotu međimurske popevke daleko izvan granica našeg malog kraja. UNESCO je prepoznao tu vrijednost, ali mi znamo da je Teta Liza bila i ostala – glas Međimurja, glas koji nikada neće utihnuti.
Sjećanje na nju nije samo nostalgično prisjećanje na prošlost, već živa priča o ljubavi prema zavičaju i glazbi koja nas povezuje. Dok slušamo njezine pjesme, osjećamo kako nas obavija topli zagrljaj doma, podsjećajući nas da smo dio nečeg većeg, nečeg što traje i što se mora čuvati.
Teta Liza nas je naučila kako se voli – srcem, glasom i dušom. Njezin glas je poput svjetionika, koji i danas vodi naše međimurske korake i podsjeća nas koliko je važna ljubav prema mjestu koje nazivamo domom.
