U Črečan je na pet tjedana došla Štefica Mesarić sa suprugom Stephenom i kćeri Freyom Rose. Najradije bi ovdje ostali
Zanimljivi gosti posjetili su Črečan. U ulicu starih kuća podno brijega, kod mosta na potoku Dragoslavec, stigla je Štefica Mesarić iz Glasgowa.
S njom su došli suprug Stephen Follen i kći Freya Rose Mesarić Follen. Naišli smo, baš kao što list Međimurje uvijek naiđe…
– Evo mene na domovini, ovo inače zovu grunt Kolarićevih. Došli smo na pet tjedana, na odmor. Mnogo je toga za urediti oko stare kuće, tako da nismo besposleni. Jednostavno uživamo ovdje, odrasla sam uz ovaj potok i u ovim šumama – kazala nam je Štefica Mesarić.
Črečan je napustila kao 19-godišnja djevojka, 1992. godine. Kod nas je završila srednju tekstilnu školu. Željela je dobro naučiti engleski, ali nije mislila da će završiti u Škotskoj. No tako je ispalo, završila je u Aberde enu. Počela je čuvajući djecu, našu školu joj nisu priznali.
Radila je i u hotelima i staračkim domovima te se neprestano obrazovala. Završila je fakultet za modu i dizajn te potom radila u tvornici vjenčanica.
Majka je razumjela
– I nikad nisam prestala s obrazovanjem. Opet sam upisala fakultet. Prvo sam se kvalificirala za rad u vrtiću, no tada je Škotska promijenila radno vrijeme u vrtićima, a ja sam to željela zbog svoje kćeri. Tako da sada studiram obrazovanje i socijalni rad. Uvijek sam voljela obrazovanje, jedino je pokojna majka Anđela to potpuno razumjela. Ona je preminula 2022., a otac Josip 2003. godine. Tu u Črečanu imam brata Marijana, a u Dunjkovcu je sestra Danica Novak – kaže.
Prošla je cijelu Škotsku te je na krajnjem sjeveru upoznala Stephena, nekoć kuhara, danas vozača taksija. Radili su u istome hotelu, na mjestu gdje je “bog rekao doviđenja i laku noć”.
– To je bilo među planinama, nikako mi se nije sviđalo. Ja volim ovo tu, da je ravno, da vidim do Nedelišća i Čakovca – kaže.
Romansa nije počela na sjeveru, ni približno. Prošlo je još dvadesetak godina kad su se ponovo sreli u Glasgowu i tek tada je počela romansa.
– Ma još se pišem Mesarić, nisam Follen. Taman sam mijenjala putovnicu i nije mi se dalo još jednom – smije se Štefica Mesarić.
Ona i suprug slažu se kako je u Škotskoj previše kiše i uglavnom je hladno te pomalo dosadno. Kod njih je 28 stupnjeva toplinski val, no nije maglovito, to je zbog smoga obilježje Engleske.
Na gruntu Kolarićevih
– Glasgow je zanimljiv, no ima mnoge probleme, ne teče med i mlijeko, nema tamo života bez jakoga rada. Socijalne stanove preuzimaju migranti, nema dovoljno liječnika i zubara, nema mjesta u školama, a obrazovanje je preskupo. Previše ljudi je na socijalnom, a premalo radi za njih. Ovdje je ljepše vrijeme i sviđa nam se sporiji način života. Idealno bi bilo imati onu plaću i ovdje živjeti. Jedino što ne valja u Črečanu je užasno spor internet – kažu supružnici Follen – Mesarić.
Jasno je kako imaju ideju o dolasku u Hrvatsku jednoga dana, u mirovini, bude li zdravlja i ovisno o kćeri, zato i uređuju kuću, više se to vidi iznutra. Pokojna majka, kao sve starije žene, nije dala dirati ništa… nije htjela ni centralno grijanje koristiti, strah ju je bilo! A upravo kći Freya Rose trebala bi jednoga dana biti vlasnica grunta Kolarićevih.
– Ovdje su rođene moja baka i mama te su dobile grunt, a potom sam ja isplatila svoje te sam danas vlasnica. Jednoga dana to će biti Freya, kao četvrta generacija žena na ovome imanju – kaže ponosno gledajući kći. Inače, Freya je krštena u Macincu, baki Anđeli za volju!
Od kćerinog rođenja ovdje su svake godine, a posljednje tri stižu automobilom. Ne putuju Eurotunelom, već preko La Manchea idu trajektom, linijom Dover – Calais.
Pasla krave
– Mene more ne zanima, daj mi radije moju črečansku šumu u kojoj sam odrasla. Nekada je u potoku bilo vode i ribica, sva bih mokra došla kući i naljutila mamu. Kod ribnjaka je tada bila samo jedna graba. Tamo smo pasli krave, ja sam kao najmlađa bila zadužena za to. Imali smo dvije – tri krave, piceke, pajceke, sami smo sijeno sušili i okopavali kukuruz i krumpir. Misli netko da sam kao gospođa koja više ne zna okopavati. Daj mi samo motiku i fčasi se zmislim! – kaže nam Štefica Mesarić, črečanska studentica iz Glasgowa.
– A ja uživam u ovom miru i suncu. Stalno nešto slažem s Marijanom, ženinim bratom. Ima vrćak iza nas, sviđa mi se kako ih ljudi ovdje obrađuju, u Škotskoj su ogromne parcele. Volim festival kišobrana u Čakovcu, ali ne sviđaju mi se langoši, čvarci i meso ‘z tiblice; žao mi je – odaje nam Stephen Follen.
No zato su svi odreda zaljubljeni u črno ulje. Prije povratka snabdiju se u susjednom Gornjem Hrašćanu i to onim stopostotnim. I Freya ga voli na salati… pa ipak je krštena u Macincu.
Tradicionalna škotska hrana je odlična, kažu, a uz obalu mnogo koriste morske plodove, no u gradu se uglavnom uzima za van – talijanska, indijska, kineska i druge kuhinje prevladavaju.
Još da nam je kušati škotske specijalitete koje je nekoć spravljao Stephen: škotsku pitu, kvadratastu kobasicu, mljeveno s pireom, haggis ili barem originalni fish and chips…
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3665
