U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i novosti. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva.
Vruće ljetno jutro na čakovečkom sajmu ove je srijede bilo puno prodavača, posjetitelja, ali i poznatih lica. Uz standardnu ponudu sajma, u jednom kutku Sajmišta održavao se i Čušpajz Fest, zanimljiva gastromanifestacija s ponudom jela iz Filipina, Indije, Nepala, Slovenije i Međimurja.
U vrevi i gužvi, pod sjenom stabala na Sajmištu, pozdravili smo novu direktoricu Čakoma, Lidiju Miše Jalšovec koja je na čelu Gradskog komunalnog poduzeća od početka studenog. Pristala je prošetati s nama Sajmištem, a usput i otkriti nam detalje iz svog privatnog, ali i poslovnog života.
U šetnji Sajmištem pridružila nam se i Nikolina Jelaš Varga, rukovoditeljica nabave i zakupa u Čakomu, dugogodišnja djelatnica koja svakog izlagača na sajmu, ali i čakovečkoj tržnici poznaje poimence.
Odmah na ulazu u Sajmište prolazimo pokraj štandova s povrćem i voćem. Posjetitelji nose vrećice pune domaćih proizvoda.
Kakve su kupovne navike u Vašoj obitelji? Posjećujete li tržnicu ili pak sajam u Čakovcu?
“Volim kupovati na tržnici, lijepo mi je posjetiti takva mjesta jer su živa i ima puno ljudi. Volim kada su štandovi puni domaćih proizvoda, posebno ako su ekološki. Svi bismo trebali kupovati od lokalnih proizvođača i znati odakle nam dolazi hrana i kako je proizvedena. Najljepše je kupovati s ručno rađenom košaricom ili cekerom u ruci.
Nažalost, zbog posla ne mogu srijedom dolaziti na sajam, a nabavu na tržnici onda preuzima suprug Dubravko. I uvijek, nakon baš svakog posjeta tržnici, dolazi doma s nekim cvijetom u ruci. To je neizostavni, ali lijepi dio njegove rutine.”
U tome trenutku dolazimo do štanda OPG-a Zelenić. Vlasnica Maja Zelenić pozdravlja se s novom direktoricom, dok nam Nikolina Jelaš Varga otkriva kako će OPG Zelenić za njihovo povrće i cvijeće uskoro primiti posebnu certifikaciju od Čakoma koja osigurava da su proizvodi na tržnici domaći i da su ih proizveli certificirani poljoprivrednici na svojim gospodarstvima.
Mnogo je međimurskih proizvođača i OPG-ova svake srijede na sajmu, no mnogo je i prekupaca s proizvodima koji dolaze iz Grčke i Španjolske. Kako pojačati prisutnost domaćih proizvođača i na sajmu i na tržnici?
“Ne možemo u potpunosti suzbiti prisutnost prekupaca proizvoda koji nisu domaći, no možemo poticati i pomagati još više lokalnu proizvodnju, davati im certifikate i reklamirati ih jer, na kraju dana, domaći proizvodi i domaća proizvodnja najpoželjnija su varijanta za nas, odnosno da se kupci hrane domaće i sezonski.”
Na naše iznenađenje, odjednom u masi ljudi susrećemo načelnika Općine Strahoninec, Franju Lehkeca i suprugu Editu. Pozdravljaju naše sugovornice, došli su u nabavku i vidjeti što se nudi, ali i probati specijalitete ugostiteljskog lokala. Hitaju brzo dalje, posao čeka.
Sajam je mjesto susreta, mjesto trgovine i razgovora. Tijekom godina sajam je postao prepoznatljiv simbol Čakovca. Imate li kakve planove za uređenje Sajmišta, možda uređenje staza i izlagačkih prostora?
“Moram napomenuti da je Sajmište u vlasništvu Grada Čakovca. Što se tiče nekakvih investicija u ovo zemljište, sve ovisi o volji vlasnika. Čakom ubire sajmišnu naknadu, i to vrlo nisku, a iz toga se onda financira održavanje Sajmišta – košnja trave, orezivanje drveća, pošudravanje staza, održavanje sanitarnog čvora…
Ako će biti volje od Grada, može se pristupiti boljem uređenju, no smatram da treba paziti da se ne uništi izvorni izgled Sajmišta, odnosno atmosfera. Smatram da upravo ovakav izgled ima dušu, podsjeća nas na stara vremena, a to i privlači posjetitelje.”
Dolazimo do štanda Đure Benca, izlagača koji već 25 godina dolazi na čakovečku tržnicu i sajam. Razgovaraju o suši, o smanjenom urodu. Domaći mladi grah privukao je pažnju direktorice Miše Jalšovec. “Sad znam što ćemo raditi za vikend. Suprug će sigurno donijeti vreću mladog graha doma na čišćenje. Treba podržavati domaće proizvođače, sve ih je manje.”
Kada smo već na domaćoj hrani, što se sve kuha kod Vas doma?
“U našoj kući kuhamo i međimurska i dalmatinska jela. Barem dva ili tri puta tjedno na meniju je riba. Sretna sam što je suprug naučio kuhati fini brudet i peći ribu na gradele. Tako da mi ne nedostaje moj rodni kraj.”
Iz kojeg ste mjesta?
“S otoka Čiovo, kod Trogira. Studentska ljubav me dovela u Međimurje. Suprug Dubravko i ja zajedno smo studirali u Rijeci. Bilo je to davne 1991. godine. Onda je suprug otišao u rat, a nakon završetka rata i diplome, odlučili smo u Međimurju osnovati obitelj. I sada sam tu već 28 godina.”
Jeste li se mučili sa savladavanjem međimurskog dijalekta?
“Niti ne. Pomoglo je to što je moja mama iz Bjelovara i po govoru bliža sjeveru zemlje. Govori u Međimurju brzo su mi ušli u uho, a na prijašnjem sam poslu obilazila sve krajeve Međimurja tako da sam se brzo upoznala s govorima i gornjeg i donjeg kraja. Mogu reći da razumijem Međimurce.”
A kako Vam je pala međimurska kuhinja? Je li tu bilo iznenađenja?
“Moram priznati da preferiram mediteransku kuhinju. Jedno me jelo pak šokiralo – pretepeni grah! Kombinacija mlijeka, vrhnja i graha mi je bila nepojmljiva. Općenito, stavljanje vrhnja u jela. A Međimurci i puno pohaju.”
Što je pak s mentalitetom? Jeste li doživjeli boljku našeg kraja, međimurski jal i zatvorenost?
“Primijetila sam to i iskusila. No uvijek ima ljudi s kojima se možeš povezati i to mi je utjeha. Ipak, zatvoreniji ste i ne možeš se samo tako s nekim sprijateljiti. To je najveća razlika između Međimuraca i južnjaka.
Moram napomenuti i jednu važnu stvar – ugodno sam iznenađena kako su me prihvatili u Čakomu na novom radnom mjestu. Od početaka se dobro razumijemo i sretna sam zbog toga. Problema je puno i treba ih rješavati, no zadovoljna sam komunikacijom i suradnjom. Osjećam se prihvaćeno.”
Dolazimo do pletenog namještaja, košara, cekera, ali i metli. Direktorica Miše Jalšovec nam pozira uz “rustikalne” metle koje nekada u rukama drže Čakomovi radnici kada čiste ulice Čakovca.
U studenom ste došli na čelo Čakoma. Postoje li kakve ideje ili pak projekti koje biste u skorije vrijeme voljeli realizirati ili već radite na tome?
“Trenutno sam najviše fokusirana na poslovanje i na to da uspijemo u nadolazećoj tranziciji. Naime, lagano moramo početi razmišljati o tome da Čakovec više nema odlagalište, iako ćemo ga još jedno kratko vrijeme imati. A to će bitno utjecati na reorganizaciju cijelog Čakoma, koji je dobro živio na račun odlagališta.
Želim poslovanje na vrijeme pripremiti za preokret. U tom smislu radimo i na prihodima. Morat ćemo raditi nove kalkulacije jer su svi troškovi porasli. Zapravo, paralelno radimo na puno detalja kako bismo reorganizirali poslovanje Čakoma.”
Prolazimo kraj ugostiteljskog objekta, koji je već u 9.30 sati ujutro krcat. Traži se mjesto više.
Kako izgleda Vaš društveni život, volite li izlaziti među ljude?
“Suprug i ja volimo koncerte i kino. To su nam glavni izlasci. Volimo i manifestacije u Čakovcu sa zanimljivim bendovima. Osim toga, sada nas i djeca potiču da više putujemo i posjećujemo koncerte van Hrvatske.”
Koliko djece imate?
“Imamo tri sina. Jedina sam žena u obitelji… i pes je muški! (smijeh). Ne mogu zamisliti drugačiji život. Uživam u svom muškom društvu. Sjajni su to dečki i sve smo ih poticali da razvijaju svoje strasti i rade ono što vole. Najstariji radi kao arhitekt u Barceloni, srednji završava Muzičku akademiju i svira klavir, a najmlađi je u srednjoj školi. I on je zagrijan za klavir.”
U susret nam dolaze Nada Rozinkranc i Zdravko Debelec, dugogodišnji radnici u Čakomu. Gospođa Nada je čistačica, a gospodin Zdravko ubire placarinu na sajmu.
“Gospodin Zdravko je institucija sajma – već 30 godina! Ne prođe ni jedna srijeda, a da on nije na poslu. Gospođa Nada je pak u mirovini, no još uvijek osjeća da može dalje raditi. Jako ju cijenimo i računamo na nju. Takve radnike treba poštivati i hvaliti na svakom koraku.”
Krećemo dalje prema prodavačima pataka, pilića, zečeva, jarebica… Nikolina Jelaš Varga nam pokazuje proširenje terena za parkiranje kombija koje je izvršeno prije nekoliko mjeseci, kako bi prodavači mogli imati bolji pristup prodajnom prostoru dok direktorica razgovara s gospođom Snježanom, uzgajivačicom i prodavačicom peradi koja već 30 godina dolazi na sajam.
Put nas vodi polako prema skupljačima antikviteta i starih stvari.
Koji je najstariji predmet koji imate u kući?
“Moji sinovi vole sakupljati stare fotografske aparate, a posebno ih zanimaju ruski fotoaparati. Vjerojatno su to najstariji predmeti u kući. Neki čak i rade, a dečki se iz hobija bave i fotografijom.”
Iz starih kazetofona trešti glazba, netko od prodavača pridružuje se pjesmi.
Kakvu glazbu volite slušati?
“Kako su moji dečki usmjereni na klasiku, i suprug i ja smo pokazali veći interes za takvu vrstu glazbe. Uživamo u klasičnim koncertima. Osim toga volimo jazz, ali i rock, no alternativni, ne komercijalni. Imamo malo drugačiji glazbeni ukus.”
Pažnju joj privlači mali roza bicikl. “Nikada nisam morala kupovati roza bicikle.” Možda jednog dana za unučicu…
Pretpostavljamo da na ljetovanje odlazite u rodni kraj?
“Da, posjećujemo obitelj, idemo ‘doma’. Inače, često tijekom godine posjećujem roditelje, no preko ljeta se zadržavamo malo duže zbog mora i kupanja.”
Sigurno onda vidite i razlike u međimurskom i obalnom turizmu?
“Inače volimo obilaziti međimurske atrakcije. Vidljiv je cjelogodišnji održivi razvoj u turzimu, dok je to na moru usredotočeno možda na tri ili četiri mjeseca. U međimurski turizam bi se odlično moglo uklopiti Sajmište kao posebna atrakcija. Već sad nas posjećuju Slovenci i Mađari, a često i Austrijanci i Nijemci. Sajmište je mjesto susreta.”
I u tom trenutku nam prilazi Dragec Logožar. Njegova uloga u Čakomu je pak nešto drugačija. On naime svira trubu na pogrebima. “Nadam se da Vaše usluge tako skoro nećemo morati koristiti”, našalila se direktorica, a gospodin Dragec joj odgovara: “Bez brige, ja vidim da ste vi sigurni sljedećih 50 do 60 godina.” Komentar je nasmijao i direktoricu i Nikolinu Jelaš Varga.
Približili smo se mjestu rastanka – Čušpajz Festu. Već netko drugi čeka na razgovor s direktoricom, a nešto smo načuli i da je rezerviran jedan stol u ugostiteljskom objektu za djelatnike Čakoma.
Pozdravljamo se s Lidijom Miše Jalšovec i Nikolinom Jelaš Varga. Srdačno zahvaljujemo, do sljedećeg puta, toplo se preporučamo!
