Glavni sastojak ovog jela je stara autohtona sorta graha, bijela i sitna koju danas rijetko tko uzgaja
Na današnjem Čušpajz festu u Čakovcu, koji je pogodio u sridu time što je za lokaciju odabrao popularni čakovečki sajam, moglo se naći svakakvih delicija.
Nepalski momosi, filipinski adobo, slovenske dodole, indijske samose i domaći trganci s mesom iz tiblice zamirisali su Sajmištem.
No jedno starinsko međimursko jelo nismo očekivali. Vratilo nas je u neka davna vremena kada smo ljetne praznike provodili kod baka i djedova. Radi se o “slatkom graheku”, pravom težačkom domaćem jelu koje je za posjetitelje Čušpajz festa kuhao Stanko Trstenjak iz Marofa.
“To je jelo koje se nekada jelo cijeli dan. Naime, kuhalo se za cijelu obitelj i to u vremenima kada se meso jelo samo nedjeljom, i to ako.
Glavni sastojak ovog jela je stara autohtona sorta graha, bijela i sitna koju danas rijetko tko uzgaja. Ta sorta raste kod mene u vrtu, ali samo za potrebe moje obitelji”, objasnio nam je.
Da je Stanko Trstenjak poznavatelj povijesti kulinarstva u Međimurju, govori i njegovo detaljno poznavanje recepta “slatkog graheka”.
“U ovo jelo, koje je zapravo neka vrsta seljačke juhe, uz bijeli grah, ide i žuta mrkva. Prije u međimurskim vrtovima nije rasla crvena mrkva! Tu je još i korijen peršina, ali i dobra mjera nasjeckanih peršinovih listova. Na kraju se u juhu stavlja zafrig i domaća kašica. I može se servirati”, opisao nam je gospodin Trstenjak.
Jelo je srčano, puno proteina i vlakana iz graha, vitamina iz žute mrkve te ugljikohidrata iz domaće ribane kašice napravljene od domaćih jaja i oštrog brašna, koju je, usput, sam zamjesio i naribao.
I dok smo mi s gospodinom Trstenjakom pričali o tajnama slatkog graheka, do stola je dolazilo sve više gladnih i znatiželjnih usta. Naš je razgovor prekinulo pitanje “Buš graheka, dete drago?” i tada smo znali da je vrijeme da prestanemo pričati i da počnemo degustirati.
