U srcu svakog mjesta nalazi se skupina ljudi koja bez velikih riječi, ali s mnogo ljubavi, čini male stvari koje ga uljepšavaju i oplemenjuju
U Pušćinama, to su, između ostalih, članice Udruge žena koje svojim radom i entuzijazmom već godinama doprinose zajednici. No njihov trud sve češće nailazi na hladan zid nerazumijevanja i – uništavanja.
Napad na trud i ljepotu
Nedavno je ispred novouređenog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pušćine ponovno zatečen prizor koji boli: uništene su gredice koje su s ljubavlju uredile članice udruge. Nestali su čempresi i ukrasna stabla – biljke koje nisu samo estetski doprinos, već i simboli brige za zajednički prostor.
Ovo nije bila prirodna nepogoda, već rezultat nečije namjere. Nečijeg vremena uloženog ne u stvaranje, nego u uništavanje.
Kapelica Srca Isusova: Mjesto molitve postalo meta
Ni sveto nije pošteđeno. Ispred kapelice Srca Isusova, simboličnog i duhovnog mjesta okupljanja, čak četiri puta je uništena klupa na kojoj su mještani voljeli odmoriti i zastati u tišini. Cvijeće iz tegli redovito nestaje, a nitko ne zna kamo. Nema svjedoka, nema priznanja, ali posljedice su vidljive – mjesto koje bi trebalo okupljati, sve više postaje simbol boli.
Park Peski: Igralište djece, meta vandala
U parku Peski, namijenjenom najmlađima, uništena je slavina za vodu, nekoliko puta zaredom. Postavljena da djeci omogući okrjepu tijekom igre, danas je samo još jedna u nizu meta onih koji očito ne znaju zašto su takve stvari važne. Osim toga, otrgnut je klon Gupčeve lipe – stablo koje nije bilo samo ukras, već i povijesna poveznica, živa uspomena na borbu i identitet.
Nestale ukrasne biljke
U selu su ukradene rijetke i ukrasne biljke: futinija, salix flamingo (ukrasna vrba) i još nekoliko vrsta koje su članice udruge brižno sadile i njegovale.
Biljke ne nestaju same od sebe – netko ih je morao iščupati, odnijeti i učiniti to bez imalo srama. Time nije ukraden samo cvijet, već i dio entuzijazma, nade i ponosa svih koji su uložili trud u njegovo uzgajanje.
Nisu to “samo biljke”
Svaki uništeni grm, svaka iščupana sadnica, svaka razbijena slavina – sve to nisu izolirani incidenti. To je niz čina koji šalju poruku: “Vaš trud nije važan.”
A ta je poruka bolna i pogubna za zajedništvo. Jer ako se ovako ponašamo prema onome što nas povezuje, što onda ostaje?
Očito netko ima ili previše slobodnog vremena, ili previše osobnih frustracija, koje izlijeva na ono što je zajedničko i lijepo. Ali dok se počinitelj skriva u sjeni, posljedice nosimo svi.
Gandhijeva opomena i pitanje savjesti
“Zemlja pruža dovoljno da zadovolji svačiju potrebu, ali ne i svačiju pohlepu.” – riječi Mahatme Gandhija danas odzvanjaju snažnije no ikad. Ekološka etika, koja bi trebala biti temelj našeg odnosa prema prostoru i prirodi, kod nekih je pala na najnižu razinu.
A etika odgovornosti nije samo pojam – to je temelj očuvanja budućnosti, pogotovo u malim sredinama gdje svatko poznaje svakoga.
Pitanje koje se nameće jest – gdje je naša zajednica u svemu ovome? Jesmo li spremni i dalje šutjeti? Ili je došao trenutak da stanemo u obranu ne samo biljaka i klupa, već i svega što one predstavljaju – truda, zajedništva, brige za prostor i poštovanja prema drugima?
Vrijeme je da kao selo kažemo – dosta je. Potrebno nam je više razgovora, više međusobne podrške i pažnje. Više razumijevanja za one koji žele graditi i doprinositi, a ne rušiti.
