Prođete li Grabrovnikom, glavnom cestom prema Štrigovi, sigurno ćete zamijetiti imanje koje vrvi rustikalnim motivima u neobičnoj kombinaciji sa sportskim natpisima
Nasred dvorišta nalaze se uređene stare bačve i kotači, tu je prava replika kapelice i još mnogo toga, kao u etnografskom muzeju na otvorenom.
A u sportskom segmentu, u kombinaciji s tim etnomotivima, dominira natpis Dinamo – na sto i jedan način, na tablama svih vrsta i oblika.
Zastali smo, naravno, da upoznamo autora ove neobične izložbe na otvorenom te smo odmah doznali i cijelu životnu, ljubavnu priču.
– Eto, ja sam Ivan Bunoza, iz Gruda u Hercegovini. Kao što vidite, volim Dinamo, baš kao što volim i Zrinski iz Mostara. Navijam i za Bayern, Real, Liverpool i Inter, sve gledam, ali više ne mogu izrađivati ove rukotvorine. Tu su godine i bolest, ruke drhte – ispričao nam je vedri domaćin.
Jedanaest godina
Upoznali smo odmah i njegovu dragu, Martu Šajnović. Zajedno su 11 godina, otkad je gospodin Bunoza stigao iz Gruda u Grabrovnik.
– Idu nam umirovljenički dani. Sjedimo, grijemo se i jadikujemo što nas sve boli – smjerno kaže gospođa Šajnović, rođena Kaučić, podrijetlom s Banfija.
A tada na scenu stupa njihov prijatelj Ivan Petran iz Prekope. Baš kad smo naišli i on je bio u posjetu. Odmah nam je otkrio kako se dogodila ova hercegovačko-grabrovnička romansa i tko je “zakuhao”.
– Ivan i ja upoznali smo se sada već davne 1982. godine u Münchenu. Zajedno smo radili u BMW-u, ja sam bio na klimi i održavanju, a on monter. Zajedno smo stanovali, apartman do apartmana. Ja sam u Njemačkoj radio 50 godina, a on 44. Prošle su godine, ušli smo u mirovinu, a Marta i Ivan su ostali bez supružnika, udovci su. I tako smo se supruga Jadranka i ja jednoga dana dosjetili da bi ih mogli spojiti – ispričao nam je Ivan Petran kako je spojio Ivana Bunozu iz Gruda i Martu Šajnović iz Grabrovnika.
– Rekao mi je: “Ti samo donesi jedan pršut i ono hercegovačko vino, a sve ostalo ćemo riješiti.” I tako je i bilo – potvrđuje Bunoza riječi svog prijatelja Petrana.
Došao je i ostao
– Ja nisam dobila ništa, ni pršut ni vino, odnio ga je Petranima! – smije se Marta Šajnović kada se sjeti tih dana. I ona je, nekada, radila u Njemačkoj, u Boschu pa u birou. Nije tako dobila pršut tom zgodom niti kušala to čudotvorno vino, ali je zato dobila stasitog Hercegovca iz Gruda, došao je i ostao!
– E, to smo vino pili još prije 40 godina u Münchenu i kartali belu. Ja sam Hercegovac koji zna kartati belu… Ali ne znam ju kartati s “mađaricama”, nego s onim običnim kartama – kaže Ivan Bunoza.
Ivan Petran potvrđuje kako je riječ o “opasnom” vinu. Jednom su tako mezili i pili u München, kaže, te poslije nije znao naći put do svojih vrata – iz apartmana u susjedni apartman.
Kartali bi oni i danas u četvero, ali uvijek jedan “zezne” pa je tako gospođa Šajnović ta koja ne zna kartati belu; njezina je igra šnaps. Još stigne naučiti, nikad nije kasno kad se ljubi strasno!
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 36444
