Svakog dana u prijepodnevnim satima, s vrećicom u ruci i velikim osmijehom na licu, Emil Bacinger pješice kreće u obližnji dućan
Voli zastati i popričati s prolaznicima – među susjedima je vrlo omiljen upravo zahvaljujući svojoj vedrini i pozitivnoj energiji. Emila su u Nedelišću prozvali lokalnom legendom, što i nije čudno s obzirom na njegovu aktivnost u mjesnim sportsko-rekreacijskim krugovima, ali i s obzirom na činjenicu da je u Osnovnoj školi Nedelišće radio gotovo punih 30 godina.
Emil je u školi kao domar počeo raditi davne 1995. kada je svijet još bio drukčiji. Bio je zadužen za održavanje dvorane, postavljanje opreme te pripremu prostora za sportske susrete. Umirovio se ove godine, a iako mu je u mirovini lijepo, ponekad mu nedostaju treneri, učitelji i učenici. – Bilo je to jedno lijepo sportsko zajedništvo, kaže. Emil je pomno pratio sve sportske susrete, a osim za domaće ekipe, brinuo je i za one gostujuće. Još uvijek se sjeća jedne prigode kada se gostujuća košarkaška momčad već počela zagrijavati, a teren se još nije bio osušio nakon pranja.
– Cijelo vrijeme sam ih upozoravao da paze. Bojao sam se da će netko ozlijediti gležanj, priča sa strepnjom. Tijekom rada u školi prikupio je desetljeća uspomena, a nekako se najradije prisjeća maškara, obično je bio zadužen za dijeljenje krafni, čaja i kuhanog vina, te ga je posebno veselila limena glazba. I danas rijetko prođe pored škole bez da zastane pozdraviti bivše kolege.
Otkako je u mirovini, Emil se u potpunosti posvetio svojim brojnim hobijima. Strastveni je modelar te sastavlja modele klasičnih i luksuznih automobila kojih je tijekom godina prikupio više od tisuću, a svoju kolekciju redovito nadopunjava vlakovima i kamionima koje sam izrađuje od lima, žice ili šibica. Velika mu je želja nabaviti funkcionalni model parne lokomotive. Većinu svog radnog vijeka proveo je u sportskoj dvorani, no za njega sport nikad nije postao tek dio posla koji završava zajedno s radnim vremenom.
Aktivan je član raznih lokalnih sportsko-rekreacijskih ekipa pa je tako igrao nogomet s rekreativnom ekipom Nedelišća, a kao dio ekipe veterana Nedelišća zaigrao je i na košarkaškim utakmicama. Rado posjećuje sportska druženja te nerijetko sudjeluje i u organizaciji samih susreta. Strastveni je navijač Cibone i Dinama, a koliko je velika njegova ljubav prema navedenim klubovima, svjedoči i činjenica da u trenutku našega razgovora na sebi ima Cibonin dres i Dinamov šal.
– Najveća mi je želja posjetiti muzej Dražena Petrovića u Zagrebu, priča dok pokazuje Cibonin logo na majici. Osim sporta, Emil je i veliki ljubitelj glazbe. Prikupio je više od 300 CD-ova i LP ploča, a od najdražih grupa izdvaja Parni valjak, Crvenu jabuku i Prljavo kazalište, ali i strane izvođače kao što su Saxon, Iron Maiden, David Bowie i Dire Straits. I dandanas žali što nije uspio otići na koncert Rolling Stonesa na zagrebačkom hipodromu 1998. godine.
Najdraži mu je pjevač ipak Mišo Kovač. Vrijeme u mirovini rado provodi i sa svojim četveronožnim ljubimcima, mačkama. Njemu ni jedna životinja nije viška pa nerijetko pruža dom mačkama koje su drugi odbacili. Na pitanje je li mu bilo ljepše raditi ili mu je bolje sada kad je u mirovini odgovara kao iz topa:
– Bilo mi je lijepo raditi, ali 42 godine staža je ipak dovoljno. Vrijeme je za odmor.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3636
