Prije tri godine razgovarali smo s članicama Udruge žena Brest o starim međimurskim običajima vezanima uz Badnjak
Njihova sjećanja i tradicije koje prenose na mlađe generacije smatramo izuzetno vrijednima te danas ponovno donosimo priču koja bilježi duh nekih davnih vremena
Stare međimurske običaje, iako su u mnogim domovima davno zaboravljeni i zamijenjeni suvremenim tradicijama, i dalje njeguju članice Udruge žena Brest iz Podbresta.
Danijela Cirkvenčić, Draga Halić, Draga Kavran i Dragica Lastavec – 2021. godine ispričale su nam kako su nekada u njihovu selu dočekivali Božić. Podijelile su s nama svoja sjećanja iz djetinjstva i navade koje, unatoč vremenu, i danas čuvaju i prenose na svoje potomke.
Na Badnjak, započinju, gazda – glava obitelji, u kuću bi u plahti donio slamu u kojoj su bile jabuke.
Tri je puta pokucao na vrata, i tek nakon trećeg puta bi ga se pozvalo u kuću, a ukućani su sjedili i molili u mraku jer se niti svjetlo nije smjelo paliti.
– Toga se i danas držimo: kuca se, slama se donese i svi v kmici sedimo, a on dok dojde nutri, mora se pokleknuti i zbajati. Onda svi molimo očenaša i zdravomarijo, i za sve naše pokojne, i nakon toga vužgemo svetu svijeću, pojašnjava Draga Halić.
Djeca bi potom iz slame izvadila jabuke koje bi kasnije odnijela na polnoćku i tamo ih posvetila, a po povratku bi se bacile u zdenac iz kojeg bi se izvadile na Sveta tri kralja i prerezale na onoliko kriški koliko je članova kućanstva, da svatko proba.
Nakon što bi djeca izvadile jabuke iz slame, plahta bi se razvezala i slama se rasprostrla pod stol, a od raznog zrnja koje bi se tijekom godine uzgojilo, na stolu se složio križ, u svaki kut drobni penezi, i to bi se prekrilo stolnjakom.
– To i dalje slažem i taj križ na stolu ostane do Štefaja. Onda dok moji dojdu moram upozoriti da baka ima spot zrje kaj se nado čaše sprehitale, a što prvi dojde k hiži bajat, tome se ti penezi dadu, nastavlja Draga.
SALON, REPA ILI KOCEN?
Slijedila je potom večera – posna, pa bi se u domovima članica Udruge Brest obično posluživala kakva tjestenina s makom ili orasima, te kompot od sušenog voća, a onda je na red došlo i kićenje bora.
Iako, dodaje Dragica Lastavec, nisu sva domaćinstva imale jelke – oni siromašniji bi svoj izradili od drvenih dasaka pa ga okitili granama bora ili borovice po koje se išlo u šumu.
– Kinčilo se sušenim jabukama, orehima, ukrasima od krep papira, negda i keksima ili medenjakima i salonima. Nismo ih, normalno, smeli dirati, ali poskrivečki smo do Tri kralja sve pojeli! A kad nije bilo salona, u omot se stavljala repa ili vrh kocena, pa kakše ste bili sreće, smije se Danijela Cirkvenčić, pa dodaje:
– Na zdigane kolače i kuruzni kruh je dišala cela hiža, ma, celi dvor!
Kićenje bora pratile su, dakako, božićne pjesme, a potom se, također uz pjesmu, kretalo na polnoćku.
– Dalko je to bilo, mi smo z Revice ili Podbresta tijam v Soboticu išli k meši, pešice tam i pešice dimo. Celi šerek ljudi je to bil! Crkva je bila krcata, čovek na čoveku, danas nije niti blizu tolko, čak ni prije epidemioloških mjera, sjećaju se naše sugovornice, koje bi, po povratku s polnoćke, za stolom dočekale čurke, hladetina i zdigani kolači.
Djeca bi potom legla spavati, često i na slami dočekala božićno jutro…
