Volontiranjem dobivamo više nego što dajemo - nema većeg zadovoljstva nego vidjeti osmijeh ili čuti hvala
Dom za starije i nemoćne u Čakovcu, točnije njegov Dnevni boravak za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije, već 15 godina nudi neprocjenjivu podršku oboljelima i njihovim obiteljima.
Odjel, otvoren 2008. godine, funkcionira s jasnom misijom – usporiti tijek bolesti kod korisnika i pružiti olakšanje njihovim obiteljima.
Program prilagođen korisnicima i obiteljima
„U početku obitelji nerijetko osjećaju otpor prema ideji da njihovi voljeni provedu cijeli dan kod nas. No, s vremenom postaju zadovoljni jer vide koristi koje dnevni boravak donosi,“ kaže Vesna Mihić, voditeljicom Odjela socijalnog rada, radne terapije i Dnevnog boravka.
„Korisnici ovdje imaju osigurana tri obroka dnevno, pravilno osmišljene aktivnosti, druženje, molitvene grupe, tjelovježbe, kreativne radionice, a tu je i pjesma i ples.“
Dnevni boravak otvoren je od ponedjeljka do petka, od 6:30 do 16:30 sati, a korisnici ostaju dokle god ih njihove obitelji mogu dovoditi.
Snaga volonterstva
Pored stručnog osoblja, ključnu ulogu u održavanju toplog i brižnog okruženja imaju volonteri. Pet volonterki iz Udruge umirovljenika Čakovca redovito posjećuje odjel, donoseći osmijehe i novu energiju u svakodnevicu korisnika.
Njihova imena su Franciska Ćetković (predsjednica Udruge i umirovljena socijalna radnica), Marina Mavrin, Marta Novak, Vera Vrček i Ljubica Horvat.
„Ideja o volontiranju se rodila na rano proljeće i tada nam je sinula ideja da bi ovdje trebalo volontirati. A poseban poticaj nam je dala naša gospođa Marina Mavrin, koja je već i ranije odlazila u Dom za starije i nemoćne osobe, gdje je godinama tri puta tjedno posjećivala svoju rođakinju, koja je nažalost prije nekoliko dana preminula. Zamolili smo ju da nastavi svoje volontiranje u dnevnom boravku, da se ne izgubi taj kontinuitet”, objasnila nam je početke hvalevrijednog čina Franciska Ćetković te se nadovezala: “Ideja je došla spontano jer smo svjesni toga da postoji manjak stručnog kadra, makar djelatnici Doma sve lijepo pokrivaju i uspješni su u tome”.
Odvajanje vremena za druge za Francisku Ćetković plemeniti je i nesebični čin: “Svaki čovjek koji je barem jednom u životu volontirao, vidi koliko to zapravo znači i što znači davanje sebe i svojeg vremena pojedincu i zajednici. U srcu sam zadovoljna.
Koliko god bila zauzeta, nađem po sat-dva tjedno da dođem i da pričam s njima. U Dnevnom boravku je između 10 i 12 korisnika, a mi smo se podijelile da smo svaki dan u tjednu tu, po jedna na nekoliko sati. Prošle smo kratki tečaj što se tiče kontakta s osobama koje su oboljele od Alzheimera ili nekih oblika demencije. Osoblje nam je prenijelo važne informacije o korisnicima dnevnog boravka, tu je i naše osobno iskustvo, a i mi smo se vezale uz korisnike i korisnice, poznajemo ih, znamo njihove priče, mislimo na njih. Svaki je korisnik Dnevnog boravka priča za sebe”.
Dirljive priče volonterki
Marina Mavrin, koja je svoju volontersku priču započela posjećujući rođakinju u domu, istaknula je koliko je važno starijim osobama druženje i posjet. „Moja je rođakinja bila sretnija kad bih došla. U posljednjim godinama svog života se povukla u sebe i rijetko bi izlazila iz kreveta, no kada bih ja došla, živnula bi.
Bila je sretna kada sam došla, a kada sam odlazila, primila me za ruku: ‘Marinica, budeš mi brzo došla opet? Malo dobeži do mene!’ Kada je preminula, njezina cimerica u sobi me zamolila da nastavim dolaziti, molila me da ju ne zaboravim. Oni su tako osjećajni ljudi. Starije osobe su mi nekako pri srcu. Jer svi ćemo ostariti, svi ćemo biti nemoćni,“ priča Marina Mavrin.
Marta Novak iz Donjeg Koncovčaka, sada Čakovčanka, uključila se u volontiranje jer su joj se djeca odselila iz Hrvatske i ostalo joj je više vremena – htjela je iskoristiti to vrijeme za nešto korisno: „Tako je lijepo, dok vidiš taj osmijeh. Prihvaćamo svakog kakav je. Sam dodir i prisutnost svakom čovjeku puno znači. Mladi, nažalost, nemaju vremena, želje i strpljenja – puno naših mladih i kvalitetnih ljudi je otišlo van. Jako mi je drago što sam se uključila u volontiranje, dok mogu i dok imam vremena. Znaju mi ljudi reći: ‘Kako to možeš gledati?’ No ja kažem: ‘Dođite, pogledajte, uvjerite se sami kakvu razliku čini posjet i topla riječ.’”
Volonterstvo kao obogaćenje života
Vera Vrček iz Štefanca volontira srijedom i kaže da već svi znaju da od 10 do 12 sati tog dana nije dostupna na telefon. Nakon godina rada u njezi starijih osoba, odlučila je dio svog vremena posvetiti korisnicima dnevnog boravka. „Osjećam da dobivam više nego što dajem. Nema većeg zadovoljstva nego vidjeti osmijeh ili čuti hvala,“ kaže Vera, dok njezina kolegica Ljubica Horvat kaže kako osjeća nevjerojatnu povezanost s korisnicima doma: “Pričam i vježbam s njima. Iako imaju svoje probleme, oni znaju tko sam ja i jedva čekaju da ponovno dođem vježbati s njima.”
Volonterke su jednoglasne – kontakt i prisutnost ključni su za kvalitetan život starijih osoba. Bez obzira na zauzetost, nalaze vrijeme za one kojima su potrebni. „Volontiranje je duševna hrana. Svaka osoba koja je barem jednom volontirala zna koliko to znači pojedincu i zajednici,“ zaključuje Franciska Ćetković.
Poziv na akciju
Volonterke ističu potrebu za poticanjem volontiranja, osobito među mladima. „Starijim ljudima treba ljudski kontakt – živa riječ, pogled, tapšanje po ramenu. Volontiranjem možemo učiniti nevjerojatnu razliku,“ poručuju.
U svijetu u kojemu često zaboravljamo na najstarije među nama, ove volonterke podsjećaju koliko vrijedi trenutak posvećen drugome.
