Današnji dan nosi posebnu težinu i tugu, pogotovo za one kojima je Vukovar bio i ostao dom. Grad heroja, simbol otpora i neizmjerne žrtve, danas se prisjeća svojih najtežih dana kroz osobne priče ljudi koji su ih preživjeli
Jedna od tih priča pripada Lidiji Jurak, Vukovarki koja od 2011. godine živi u Čakovcu.
Rođena u Vukovaru, Lidija je ondje provela svoje rano djetinjstvo sve do sudbonosne 1991. godine. S nepunih pet i pol godina, prisiljena je s majkom napustiti grad. Sjećanja na taj dan nikad je nisu napustila.
– Imala sam 5 i pol godina kada je sve počelo. Izašla sam s majkom iz grada otprilike pet tjedana prije nego što je grad pao. 29. rujna nas je vozač Čazmatransa, Slavko Nikolešin, uz ostale žene i djecu potrpao u autobus te nas doslovno kroz njive vozio prema Vinkovcima, Ivankovu, odnosno Starim Mikanovcima. Sve dalje je dio prošlosti o kojoj pišem – prisjetila se Lidija, podijelivši dio svoje emotivne priče.
Danas, Lidija svoje misli i osjećaje kanalizira kroz pisanje, posvećujući se temama vezanim za proživljeno. Jedna od njezinih priča nosi naslov “Tihi glas pande”, kroz koju dijeli fragmente svojih iskustava i emotivnih ožiljaka.
– Pisanje je moj način da ne zaboravim, ali i da s drugima podijelim istinu i težinu tih dana – dodala je.
Tihi glas Pande
Na putovanju bez sigurnosti postojanja, osjetila je snagu vlastitog pritiska svakodnevice. U jednoj je ruci čvrsto držala petogodišnju djevojčicu, a u drugoj male snove i veliku nadu za neko drugo, bolje sutra. Povratne karte su držali neki drugi ljudi, sretniji ispod komada istog neba. Put kojim je krenula bio je raščišćen tugom, očajem i melankonijom. Obećavao je samo da ih negdje i nešto dobro čeka. Međutim, daleko je to sve od dobroga, daleko je čak i od nas samih.
Pa ipak je toga jutra svanulo nekakvo drljavo obećanje kojem smo se jednostavno prepustili. Zora je donijela svijetlost prema kojoj smo se orijentirali čisto da znamo da više nismo izgubljeni. Tada smo se Pando i ja upoznali. Shvatila sam da niti nemam više ništa osim komada crno bijele plišane igračke veličine nešto manje od kutije zapakiranih snova. Sat ili dva prije bilo je neizvjesno hoćemo li opće dočekati to obećano sutra? Unatoč svim okolnostima u kojima smo se našli znali smo da moramo napraviti taj ustupak jer smo na taj način bliži obećanom tlu koje se, ako ništa drugo, barem više ne trese. Nismo niti bili svjesni da je upravo to bilo sve što nam je i ostalo. Nečije tuđe obećanje na račun savjesti ili milosrđa. Bilo nam je svejedno. Pristali bismo i na puno manje od obećanja samo da se više ne suočavamo s računicom koja sužava odabir: ostati, dočekati vječni sud ili pokušati spasiti goli život spakiran u najlon vrećicu natpisa Vupik. Stati baš i nismo umjeli. Ne iz straha nego iz želje da ne prestanemo postojati baš kao da nas nikada nije niti bilo. Moramo nastaviti dalje, inače ćemo postati brojka u beskonačnosti. Brojka važna samo nekome tamo jako dalekom. Svako nas zaustavljanje približava zaboravu.
Tako ćemo se, s direktnom propusnicom, predati ništavilu koje će nas odvući jednom davno odsanjanom životu kojem više nismo niti pripadali. Životu u kojem si spoznao, Pando, koliko se suza može sakriti u kaosu košmara. Ostavili smo sve. Sve što znamo. Napustili smo to jednom i zauvijek. Bez prava na oprost i sjećanje otišli smo podalje od egzodusa uspomena. Upoznao si i zlokoban zvuk utvara podruma i koliko traje jedna podrumska minuta koju iznad glave para granata. Traje vječnost, zar ne?
Niti minutu manje, kraće ili tiše! Sada to znamo oboje. Shvatio si kako je živjeti s traumom koja nikada nije izgubila sjaj jer se nikada niti nismo pomakli s mjesta gdje smo ostali zatečeni, oštećeni i zauvijek promijenjeni. Na tom mjestu ostala nam je neobjašnjiva tišina o cijeni potrebnoj za izlazak iz finala smrtnog pohoda, apsolutnog beznađa i vječitog izgubljeništva. Tišina koja objašnjava gotovo sve, samo to ne. Samo ti, Pando znaš, onu nedorečenu istinu koja nas je zagrlila i više nas nikada nije pustila. Onu koja nas je oštetila za dva čitava života: onaj koji smo ostavili i ovaj u kojem se jesmo našli ali se nismo pronašli- nikada!
