Posjetili smo Jasnu i Ivana Horvata iz Dragoslavca kako bismo saznali koja je tajna dugog braka
Nedavno je Podružnica umirovljenika Sveti Juraj na Bregu proslavila s više parova okrugle godišnjice braka od 50, pa čak i 60 godina što se danas smatra pravom rijetkosti.
Jedan od tih parova bili su i Jasna i Ivan Horvat iz Dragoslavca. Posjetili smo ih u Dragoslavcu, u njihovoj obiteljskoj kući, kako bismo saznali tajnu uspješnog i dugotrajnog braka.
Skromni počeci velike ljubavi
“Upoznali smo se na zabavi, u Martinu u Nedelišću. On je bio sa svojim društvom, ja sa svojim prijateljicama. Zagledali smo se jedno u drugoga, počeli smo pričati i zaljubili smo se. Hodali smo godinu i pol dana, a onda smo se u prosincu 1973. godine vjenčali”, ispričala nam je Jasna početke njihove ljubavi.
Ivan, koji ima 74 godine i stariji je od Jasne pet godina, kaže kako je njihovo vjenčanje bilo vrlo skromno: “Bilo nas je oko 50, svi smo se nagurali u sobicu i predvorje kuće Jasninih roditelja u Dragoslavcu, kamo sam došao za zeta. Ja sam inače iz Črečana. Svatovi su bili skromni, nismo imali ništa osim jedno drugo”.
“Tu smo i živjeli prvih pet godina braka, u toj sobici, dok nije došlo naše prvo dijete, kći Klaudija. Onda smo nedaleko roditeljske kuće počeli graditi malu vikendicu, s jednom sobom, kuhinjom i kupaonicom. Pa je nakon nekoliko godina došlo i drugo dijete, sin Zoran. I kako nam je obitelj rasla, tako smo mi doštukavali kuću. Komad po komad”, nadovezala se Jasna.
Zajednička briga za obitelj
Jasna, koja je mirovinu zaradila u obućarskoj industriji, i Ivan, koji je pak radni staž proveo u metaloprerađivačkoj industriji, od početka braka borili su se za što bolji život svoje obitelji. “Nismo bili ni gladni, ni žedni, no novaca nije bilo. Nije bilo ni vrtića. Sami smo pazili na djecu. Radio bih dva tjedna uzastopno noćne smjene, samo da bih mogao paziti na dijete.
Sa suprugom bih ‘mijenjao smjene’, dok bi ona bila popodnevna, ja bih bio jutarnja i obrnuto. Tako da je netko uvijek bio doma s djecom. Mi nismo dijelili poslove na muške i ženske. Svatko je sve radio. Trudili smo se jako. I svinje i kokoši i koze smo hranili, drugima pomagali… Danas su nam djeca školovana, imaju vlastite obitelji, ne nedostaje im ništa. Imamo četvero unuka i za mjesec dana bi trebala na svijet doći prva praunuka”, ponosno je rekao Ivan.
U dobru i u zlu…
No njihov brak nije prošao bez tegoba. Prije četiri godine, zbog komplikacija za vrijeme operacije loma noge, liječnici su Ivanu dali još mjesec dana života. “Mozak mu je predugo ostao bez kisika i jednostavno se izgubio. Nismo ga htjeli dati u ustanovu, već smo ga doveli doma. Stražarili smo, spavali smo naizmjence uz njega da ne padne iz kreveta. Nije nas poznavao, nije znao tko je, gdje je. No polako je dolazio k sebi i sada normalno funkcionira. Obitelj je bila uz njega, zato se izliječio”, sa suzom u oku nam se povjerila Jasna.
Rad za sretan brak
“To je bit braka i tajna dugovječnosti. Moramo zajedno raditi, moramo si međusobno pomagati. Imamo samo jedno drugo, imamo samo jednu obitelj. Katkada dođe do svađe, dosta toga progutaš za mir u kući, ali na kraju dana sve je oprošteno. Ne smije se odmah odustati, mora se raditi na sebi i na braku. Danas mladi imaju sve, možda i previše. Zato su zasićeni i brzo odustaju kada dođe do teških situacija. Zato se i rastaju. Moj savjet mladima je neka se više druže, a manje gledaju u mobitele, stvari, automobile… Neka se više posvete svojoj obitelji”, zaključio je Ivan.
