Marija Tomašić - Micika ispričala nam je kako su ona, baš kao i majka istog imena, prekršile nepisanu normu
Skrenete li u Dragoslavcu, prije legendarnog Rasadnika, s državne ceste ulijevo prema Vukanovcu, završit ćete u jednom od najljepših kutaka gornjeg Međimurja.
Pred pogledom izmjenjuju se strme padine pod lozom, rodni voćnjaci i šume pune kestena. Ovo je raj na zemlji, oni koji u njemu obitavaju imaju mir i spokoj, a opet i svu infrastrukturu modernog svijeta.
Jedna od sporednih cesti nosi ime Majerić breg i ondje živi Marija Tomašić – Micika, rođena Tišlarić, izravni potomak Majerića.
– Sretna sam ovdje i zadovoljna. Ne bih mijenjala Majerić breg ni za što na svijetu. Nismo natiskani i nama je drago kad vidimo susjeda i popričamo. Danas imamo i mirovine, što je nekad bilo nezamislivo, da si doma, a novac dođe svaki mjesec i možeš si kupiti što trebaš. Lijepo sjednem na autobus, odem do Čakovca, platim račune i obiđem dućane – priča nam gospođa Tomašić.
Godine su za nju samo broj, uzme štap u ruke i ujutro obiđe šume i klance te se vrati s vrećicom kestena. Popodne, redovno, čita novi broj lista Međimurje.
No nije bilo uvijek tako ležerno. Rođena je kao posljednje, deseto dijete u obitelji Tišlarić. Živjeli su od poljoprivrede.
Tragični dan
– Poživjeli smo najstariji brat Franjo, sestra Ana, braća August i Antun i ja. Tri brata i dvije sestre umrli su kao maleni. Strašno je bilo početkom tridesetih. Došla je neka kuga ili kolera preko Slovenije; išlo je od kuće do kuće. U jednom su danu umrla dva brata. Mama je bila tako bolesna da nije ni znala za to. August bi isto otišao da ga nisu dali krsnim kumovima Kolmanima u Bogdanovec – prepričava nam. Ona je rođena 1940., kaže da je to bio veliki šok.
– Mami je već bilo stvarno dosta i onda sam nakon puno godina došla ja. Sestra Ana je pisala bratu Franji da je mama srdita kaj je kći dobila u 48. godini. Franjo je Ani rekao da me pripazi pa me tako ona i podigla. Ali na kraju sam ja bila ta koja je mami bila najbolja jer sam ostala na gruntu i dostarala ju – smije se.
Nije to bila prava “zamjera”, ali stvarno je u tom trenu majci Mariji Tišlarić – Miciki, rođenoj Majerić, došla mimo svih životnih planova…
Shvaća ju jer je i majka imala devetero braće i sestara. Njezin je otac nakon majčine smrti uzeo drugu. Dobio je s njom još sedmero djece te ih je ona morala “brigovati”.
– Imala je dva razreda škole, toliko da nauči čitati i pisati. Nisu joj dali ići dalje i to joj je bilo jako žao – kaže kći Micika za majku Miciku.
I tu dolazimo do prave priče, njezins se majka naravno udala mlada. Ali to nije sve, bila je trudna, što se držalo u strogoj tajnosti. I to nije ono “najgore”, smije se naša sugovornica.
Samo zemlja
– Mama se udala u drugu faru! Majerić breg je na području Dragoslavca u općini Sveti Juraj na Bregu. No mi smo oduvijek u mihalovskoj, a ona se udala za Valenta Tišlarića sa Šoparovog brega u jurovskoj fari. Iako je to također u Dragoslavcu, nekada je bilo nezamislivo ženiti se u drugu faru. Zemlja je bila prava vrijednost i gledalo se da bude okrupnjena – opisuje nam “škandal”!
Iako su bili iz različitih župa, kaže da su roditelji Valent i Marija imali skladan brak.
– Či su tulko dece meli valjda su si i radi bili! – smije se. Pričamo potom malo o njoj. Ni ona nikad nije prežalila što nije imala mogućnost za daljnje školovanje. Završila je šest razreda i bila je odlična učenica.
– Htjela sam ići u preparandiju, učiteljica je došla doma reći neka me daju dalje. Sama sam se tamo javila i još je trebalo donijeti rodni list od župnika. Mama je pošla u Gornji Mihaljevec i putem je srela sestru. Ova joj je rekla: “Pa ti si nora, kaj buš još i nju dala zdoma sad kad su svi dečki otišli!” I tako je mama došla ravno doma bez tog papira. A tako sam htjela biti učiteljica – kaže.
Majčinim stopama
No ne žali se. Imali su krave, svinje, kokoši, polja i vinograde. Zadovoljna je i tim životom. Bilo je veselo, pomagali su jedni drugima i nitko nije gledao koliko tko ima novca.
Najvažnije joj je da su svi dobro, od sina Dražena Tomašića i kćeri Sanje Kovač, koji na Majerić bregu “briguju” voćnjake i vinograde, pa sve do četiri praunuka!
– Inače, i ja sam se udala u drugu faru. Nije to više bilo nezamislivo, ali nije bilo ni poželjno i nikad nisam mislila da će tako biti. Na čehari na istom tom Šoparovom bregu upoznala sam Antuna Tomašića – Tonija iz Okruglog Vrha. On je ovdje radio i živio kao mlinar u sestrinom mlinu. Upoznali smo se u drugom mjesecu 1962. godine, a oženili se već 19. svibnja! Dobro smo se slagali i napravili kuću na mjestu stare. Proživjeli smo zajedno lijepih 55 godina – otkriva nam Marija Tomašić – Micika.
Smijemo se kad nam iz dvorišta pokazuje gdje je sudbonosni Šoparov breg jer je to susjedna uzvisina!
Pitamo ju još pamti li rat. Kaže kako pamti veliki strah. Jednom su na oca sa straže zapucali Bugari, a majka im je morala kuhati, no ona smatra da su Bugari bili bolji od Rusa te su ih u biti čuvali.
– Mama je u noći poslala Gustija Bugarima da se požali da im Rusi žele uzeti harmonike; sva tri brata su bili muzikaši. Jedva je preživio, a da ne pričamo kako se vratio iz Njemačke; pobjegao im je nakon regrutacije – završavamo priču s bratom Augustom; taj je bio pravi lav!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3627
