Mihajlo Ivaniš, vjeroučitelj vedrog duha i širokog osmijeha, podijelio je s nama priču o svom putu, vjeri i ljubavi prema pozivu koji ga nadahnjuje već godinama
Prisjetio se svojih početaka i vremena kad je prvi put osjetio povezanost s ljudima i krajem kojem se posvetio.
„Prije mnogo godina započeo sam raditi kao vjeroučitelj. Od samog početka to je bio susret ljepote i poziva – ljepote prirode i dobrote ljudi,“ prisjeća se Mihajlo s osmijehom. „Ovdje, među predivnim brežuljcima i prirodom, upoznao sam radišne i srdačne ljude koji obogaćuju dušu ovoga kraja. To su ljudi s kojima mi je čast raditi.“
Za Mihajla – više od profesije
Za Mihajla, vjeroučiteljstvo nije samo posao, već istinski životni poziv – zvanje koje nosi i odgovornost i privilegiju. Svakodnevni izazovi ovog posla iz njega izvlače najbolju verziju njega samog.
„Biti vjeroučitelj nije lak posao. Radi se o pozivu koji zahtijeva nesebičnost i spremnost za duhovno vodstvo. Naše je poslanje pomoći učenicima na njihovu duhovnom putu, a istovremeno ostati skromni i zahvalni na prilici da budemo dio njihovih života. To je, za mene, prava milost. Imati mogućnost raditi s učenicima i roditeljima, susretati ih u njihovim životnim izazovima, to je ono što ispunjava srce.“
Glazba kao nadahnuće
Mihajlova ljubav prema glazbi duboko je povezana s mjestima i ljudima koje je susreo. U Črečanu je došao u kontakt s radom poznatog skladatelja Josipa Vrhovskog, a kasnije je pjevao i u zboru koji nosi njegovo ime. Susret s ljudima iz Vratišinca, koji su poznavali dr. Vinka Žganca, ostavio je poseban trag na njega.
„Pjevao sam u zboru ‘Josip Vrhovski’ pet godina, prolazio natjecanja i uživao u zajedništvu. To su bile godine ispunjene divnim trenucima s nevjerojatnim ljudima. Kao tenor, osobito volim slušati operu i klapsku glazbu, koji za mene predstavljaju najviši izraz emotivnosti,“ kaže Mihajlo sa sjajem u očima.
Ljubav prema očuvanju tradicije
Mihajlo se i danas posvećuje očuvanju lokalne baštine. Inspiraciju crpi iz prošlih generacija i ne dopušta da zaborav prekrije dragocjene dijelove naše kulture.
„Volim istraživati i njegujem stare napjeve i riječi koje su ljudi zaboravili. Naš je zadatak čuvati i prenositi te tradicije, jer su one posebno blago koje se ne smije izgubiti. Moramo voljeti i čuvati našu prekrasnu Domovinu,“ ističe Mihajlo ponosno.
U slobodno vrijeme Mihajlo se bavi plivanjem, brzim hodanjem i rado poseže za knjigama, osobito onima koje istražuju povijest i kulturu, a najviše uživa u djelima Miroslava Krleže.
Uloga vjeroučitelja u životima učenika
Vjeroučiteljski poziv za Mihajla nije samo rad s djecom već i prilika za duhovni rast i nadogradnju vlastitog života.
„Za mene biti vjeroučitelj znači biti osoba otvorena srca, razumijevanja i topline. Sve te kvalitete su dio mene kao nastavnika, ali vjerujem da je upravo Božja milost ono što dodaje taj dodatni sloj duhovne prisutnosti. Kroz vjeronauk, učenici se susreću sa živim Bogom, a ja sam tu da im donesem tu duhovnu prisutnost,“ objašnjava Mihajlo.
Posvećenost obitelji i duhovnom miru
Iako je vjeroučiteljski posao izazovan, Mihajlo pronalazi podršku u obitelji i svakodnevno osnažuje svoj duh kroz molitvu i euharistiju.
„Molitva i vrijeme provedeno u euharistiji daje mi snagu za razumijevanje učenika. Velika podrška u svemu tome je moja supruga, a posebnu radost mi pružaju naše dvoje djece. Svakodnevno učim i rastem, jer smatram da je poziv vjeroučitelja nešto što nikad nije dovršeno. Zbog toga i pišem svoj život kroz male svakodnevne događaje.“
