Umirovljenika Franju Nemeca iz Grabrovnika ovih dana zatekli smo kako cjepanice bukve tovari na traktorsku prikolicu
Sve radi vlastitim rukama, ruši u šumi koju je kupio i u nekim šumama koje su u obitelji oduvijek. Doprema ogrjev kući, kala ga, cijepa, posprema…
Jedino kad je neki “kapitalac” u pitanju, poput jednog golemog hrasta, tražit će pomoć u rušenju. Ovu je bukvu srušio proljetos, ali kako je bila na tlu, sad ju podiže kako ne bi počela truliti.
– Sušit će se dalje na prikolici. Tako oduvijek radim, prenamijenim prikolicu kad završe radovi u polju. Mada, ruku na srce, danas više i nema tih radova u polju, godine su tu – pojasnio je.
No to je tek manji dio pripremljenog ogrjeva, smiješka se zadovoljno. U raznim kutcima gazdinstva spremno je barem 150 “kubika” drva za loženje!
Da nam je barem toplo
– Stalno govorim supruzi Tereziji da treba biti osiguran za barem pet godina jer pitanje je dokle ću i koliko moći. Kuća je velika i da smo barem sigurni da ćemo biti na toplom u starim danima – kaže. Gospođa je rođena sestra poznatog vinara Alojza Tomšića…
Dobar dio života gazda Nemec proveo je kao poljoprivrednik, gotovo 20 godina. Potom je vozio kamion za Građevinski kombinat Međimurje. Nema ceste u Hrvatskoj koju ne poznaje…
No njegova je prava ljubav bila i ostala “tišlarija”. Izučio je za stolara te cijeli život nešto radi s drvetom – iako mu to nikad nije bio osnovni posao već hobi. Gorice nemaju, kaže da ih jedino “drugima delaju”.
Ovo mu je inače “domovina”, a kad ga pitamo kako nazivaju taj predio kaže: “Nikako, Grabrovnik 92. Ali ako baš trebate pojasniti, najlakše je reći da idete kod Nemeca”. Nije pod time mislio na sebe, već na širu sliku, pretke.
Grunt je nekada bio mnogo veći, on je ostao kod kuće, a braća nakon diobe prodaju svoje parcele. Kaže da s time ne bi trebalo biti problema, vlada veliki interes, a stranci i ne pitaju za cijenu…
Težak život
– Danas smo atraktivni, a nekada je ovdje život bio težak. Učio si neke škole, radio 12 sati, a zimi često nisi mogao natrag kući. Bilo je tu takvo blato da se do autobusa išlo u gumenim čizmama; ako bi autobus uopće stigao. Sjećam se kako sam jednom došao s terena u GK-u, a autobus nas je zbog snijega pustio van već u Brezju. A gdje su tek dani kad smo s traktorima i foslinima radili “šregu” i njome išli nizbrdo kroz snijeg – prisjeća se.
Asfalt su sami financirali prije dvadesetak godina, kao i betonske propuste. Kategorički tvrdi kako je izdvojio 10 tisuća eura! Da, bila su to druga vremena…
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3625
