Ivana Pintarić iz Palovca već nekoliko godina živi u Domu za starije i nemoćne u Čakovcu - ispričala nam je kako izgleda njezin život u Domu, ali i kakav je život prije vodila
Svaki čovjek u sebi krije roman. Svačiji je život pun događaja, boli, sreće, loših i lijepih trenutaka – dovoljno da se ispiše veliko književno djelo. Nedavno smo, povodom obilježavanja Svjetskog dana starijih osoba, posjetili depandansu Doma za starije i nemoćne osobe u Čakovcu. Tom smo prilikom upoznali voditeljicu Vesnu Mihić i korisnicu Doma, gospođu Ivanu Pintarić iz Palovca. Gospođa Ivana privukla nam je pažnju svojom simpatičnosti i veselim raspoloženjem te smo ju zamolili za par riječi o tome kako joj je živjeti u domu. Dobili smo prelijepu životnu priču iz Doma za starije.
Težak, ali sretan život
Ivana Pintarić rođena je u Orehovici 1940. godine, a ljubav ju je odvela u Palovec kada se 1958. godine udala za muža Josipa. “Ženili smo se dvije godine”, u šali je rekla gospođa Ivana, “vjenčali smo se u prosincu, prije Nove godine, a svadba je bila u siječnju. Nismo imali previše. Nismo si mogli priuštiti zlatno prstenje pa smo improvizirali – prstenje smo izradili od starih kovanica”. Ubrzo su došla djeca, Miljenko i Terezija, Tea od milja. “Završila sam samo četiri razreda osnovne škole, no za poljoprivredu i računanje mi nije bila potrebna olovka. Sve je bilo u mojoj glavi. Vodila sam cijelo imanje, brinula za djecu i za polje. Muž je radio u Sloveniji na željeznici i dolazio bi doma navečer, nekada i direktno na polje dalje sa mnom raditi. Rad je bio težak, no bili smo sretni i zadovoljni. Nismo imali vremena za svađe, spletke i zamjerke. Bili smo složni i tako smo i djecu odgajali”, otkrila nam je gospođa Ivana detalje iz svog života.
Aktivna u zajednici
Kako je Ivana ljubitelj reda i čistoće, zbog uređenosti i brige svog imanja bila je i 1970-ih proglašena najpoljoprivrednicom u županiji. No njezin život bio je, uz rad i obitelj, ispunjen i bogatim društvenim životom. Bila je aktivna u zboru, udruzi žena, kasnije u udruzi umirovljenika, a bila je i aktivni član vatrogasaca. Njezin su život upotpunili i unuci, pet njih, o kojima je brinula kao kap vode na dlanu. “Svi me poštuju, svi su školovani i ugledni ljudi. Jako sam ponosna na njih, ali i na mojih osam praunuka. Volim ih sve”, priča o svojoj obitelji Ivana.
Odluka koja je podijelila obitelj
No kako su djeca otišla od kuće i osnovali su vlastite obitelji, a godine su pokucale na vrata, Ivana i Josip shvatili su da je vrijeme za otići u Dom za starije osobe. “Ljudi obično kažu da ih djeca tjeraju u dom, no nama nijedno dijete to nije ni spomenulo. Nisu oni nas tjerali, već smo mi to sami odlučili. Nismo im htjeli biti na teret. Kći je prihvatila našu odluku, no sin je bio jako razočaran. Smatrao je da nismo trebali ići u dom, da je to nekakva sramota. On je htio da ostanemo u Palovcu u obiteljskoj kući. No mi smo bili odlučni”, rekla je gospođa Ivana, dok se gospođa Vesna nadovezala: “Cijeli su život radili za svoju obitelj i djeca i unuci su navikli da baka i djed uvijek budu prisutni u njihovim životima. No djeca katkada ne mogu prihvatiti činjenicu da im roditelji stare i da možda imaju druge planove”.
Život u Domu
“Odlično mi je tu. Čisto je, uredno i imam tri obroka dnevno. S mužem sam išla u šetnje, bavila sam se i dalje aktivnostima i muž me cijelo vrijeme podržavao. Rekao bi: Idi samo, znam da ti to voliš. Shvaćao me. Nažalost, 2020. je preminuo”, sjetno se prisjetila gospođa Ivana.
Na naše pak pitanje kako se uklopila u novo okruženje, rekla je: “Odmah sam se uklopila. Dan mi je ispunjen aktivnostima. Ujutro ustanem, uredim se. Pospremim kupaonicu i provjetrim posteljinu. Nakon toga je doručak pa aktivnosti. Vježbam svakog ponedjeljka, srijede i petka. Nakon ručka je odmor i potom šetnja u gradu, odlazak na kavu s kolegicom iz doma ili pak na sladoled. Svugdje sam, sve me zanima. Sve sama čistim. Nije mi dosadno, moj dan je ispunjen. U Domu sam postala druga osoba – odmorila sam se!”. Gospođa Vesna na to se nadovezala: “Ivana je jako omiljena u domu. Sa svima priča, daje riječi utjehe, šali se. Često posjećuje i svoju obitelj. Vidi se koliko ju djeca, unuci i praunuci poštuju.”
“Moje pravilo je: Budi čovjek, neka te drugi cijene”, zaključuje gospođa Ivana.
Pjesma o ljubavi prema obitelji
Za kraj nam je otkrila kako djecu, unuke i praunuke nikada nije razmazila. “Mi smo im nastojali pružiti najbolji primjer. Mi nismo kupovali njihovu ljubav, već smo ju zaslužili. Zato danas imam dobru i skladnu obitelj. Djeca su sva školovana, isto kao i unuci. Uvijek su nas slušali i poštovali”, ispričala je gospođa Ivana i za kraj razgovora obradovala nas je pjesmom koju je preradila prema melodiji tradicionalne međimurske pjesme “Deca, moja deca” i nekada pjevala za svoju djecu i unuke:
“Vnuki, moji vnuki,
Sega bote meli,
Baka vam je kriva
Se vas je lepo odgojila.
Lepo vas je odgojila,
Boga molit vas nafčila.
Boga molit vas nafčila
I z vami sretna bila.
Deca, moja deca,
Sega bote meli,
Baka vam je kriva
Se vas jako rada ima.
Vnuki, moji vnuki,
lepo si zapišite
Kaj i vi svoju decu
Tak lepo nafčite.
I kak ve me ne budu radi meli?”, zaključila je Ivana Pintarić.
