'Želim ovom svojom pričom ohrabriti sve oboljele, a najviše svoje stomaše'
Županijska liga protiv raka Čakovec donosi priču o još jednoj
Superženi. Ona je Monika Baranić i već se
3,5 godine bori s karcinomom debelog crijeva.
– Bolest nažalost ne bira ni dob ni spol… Zato je važno da
pokušamo pridržavati se što je moguće više zdravog stila života
kako bi rizik obolijevanja smanjili na najmanju moguću mjeru –
poručuju iz Županijske lige protiv raka Čakovec.
Njezinu priču prenosimo u nastavku.
“Zovem se Monika imam 29 godina i već se 3,5 godine borim s
karcinomom debelog crijeva s metastazama na jetri. Majka sam
predivnog dječaka od 11,5 godina. Dijagnoza karcinoma ušla je u
moj život kao “grom iz vedra neba”. Taman mi se život posložio i
kada sam trebala uživati, sve je krenulo drukčijim tokom. Nisam
ni mogla sanjati da ću se uskoro boriti za vlastiti život. Sve je
krenulo upalom mjehura koja nikako nije prolazila nego se svakim
danom unatoč lijekovima pogoršavala.
Sjećam se tog 1. studenog 2019. kao daje bilo jučer.
Ujutro kad sam se probudila čak sam se na tren osjećala bolje,
ali onda sam u jednom trenu osjetila neki prasak u trbuhu i tad
je krenula moja borba. Dovedena sam u bolnicu u vrlo lošem
stanju. Osjećala sam se vrlo nemoćno kad su me tata i brat vozili
u kolicima bolničkim hodnicima, a nešto u meni je govorilo da mi
se nešto loše događa. Bolovi su bili sve gori i jači, a ja sam se
osjećala sve lošije!
Na prvim pregledu mi je rečeno da imam zapletaj crijeva i da će
biti hitna operacija.
U tom kratkom roku oko mene je bila hrpa doktora koji su kasnije
sa strane nešto šaputali. Vjerujem da su već sumnjali što mi je,
ali su mislili da se varaju. Nisam se niti snašla već me
medicinska sestra presvukla u bolničku haljinu i stavila moju
odjeću u crnu vreću i dala je tati da ju odnese doma jer ja
ostajem u bolnici.
Vađenje krvi, infuzija, kateter i bila sam spremna na novu
jurnjavu bolničkim hodnicima. Ginekološki pregled uredan, ali sa
crijevima nešto nije bilo u redu. Jurim sa medicinskom sestrom na
novu stanicu na kirurgiju. Nakon popijene neke čudne tekućine
bila sam spremna za CT. CT koji prikazuje pravi “pakao” za koji
ću saznati kasnije.
Najteže me palo kada su došli roditelji sa mojim sinom. Za njim
je došao i kirurg koji je zamolio jednog od roditelja da izađe iz
sobe sa djetetom. I tada je rekao riječi koje nitko ne bi trebao
ćuti: Monika ti imaš tumor!! Tog trena nisam bila svjesna što je
rekao i pitala sam kirurga da li je to nešto loše?? I tad je
rekao da imam rak, rak debelog crijeva od 5,5 cm sa promjenama na
jetri. Prvi put sam vidjela tatu kako plače i govori neka ne
mislim na ništa drugo nego da se borim!
Imala sam samo 20 min da se oprostim sa roditeljima i sa sinom.
Riječi kirurga su bile da će operacija biti teška, da me čeka
borba za život!!! Nisam htjela da zadnje sinovo sjećanje na mene
bude ono iz bolničkog kreveta, a on da izlazi iz sobe sa suzama
na licu bez poljupca koji mu nisam dala jer ga on nije htio…
Nije mi preostalo ništa drugo nego se boriti, što i jesam! I
krenula je zadnja jurnjava bolničkim hodnicima; ona do
operacijske sale. Legla sam na hladan stol s reflektorom uperenim
u lice i zaspala s maskom na licu…
Operacija je trajala jako dugo i bila je teška ali sam uspjela.
Kirurg je uspio i spasio mi život. Kad su me probudili na
intenzivnoj; prve riječi bile su: “Monika sretan ti rođendan,
ponovno si se rodila!!” Zauvijek ću biti zahvalna svojim anđelima
koji su me čuvali, ali i kirurgu koji me spasio. Tim svojim
ponovnim rođenjem dobila sam svoje dvije nove prijateljice stome:
kolostomu i ileostomu.
Sjećam se trena kad sam na trbuhu ugledala mnoštvo cjevčica,
flastera, vrećice u kojima se nešto micalo.. Nisam se nikada do
tada sa time susrela pa nisam znala što je to, a nisam niti
pitala liječnike. Tek par dana prije odlaska doma shvatila sam da
i one idu sa mnom i da mi na trbuhu izlazi stolica. Na početku
sam ih se sramila jer kad bi nekom rekla za svoju dijagnozu odmah
bi me pitali da li imam “vrečku”. Kao da je samo to važno?!
Čim bi rekla da imam dvije počeli bi me sažalijevati. Ali kasnije
sam ih zavoljela i sada bez srama pričam o njima….Osjećam se
posebnom sa njima! Tako kako je rak ušao u moj život tako su iz
njega otišle neke osobe: osobe koje se nisu mogle nositi sa mojom
dijagnozom ili su me vidjele u grobu. Ostali su samo oni pravi
prijatelji koji me nisu gledali kao bolesnu neko kao onu Moniku
od prije.
Proslavila sam 26. rođendan, Božić i došlo je vrijeme za Novu
godinu. Prvi put nisam planirala gdje ću proslaviti doček, što ću
obući… Proslavila sam ju u bolnici na odjelu hematologije u
spavačici sa infuzijom u ruci. Da, bila je to moja prva
kemoterapija od tri dana. Upoznavala sam neki novi svijet za koji
sam se nadala da ga neću nikad upoznati…
Taj svijet je uveo u moj život puno divnih osoba. Neke nažalost
nisu pored mene, ali su u mom srcu. Osim njih upoznala sam sebe i
pravu vrijednost života! Najteže od svega me palo kada sam zbog
lošeg rada bubrega dobila nefrostomu. Plakala sam od KBC Rebra pa
do Čakovca. No kasnije sam sa osmijehom na licu tješila druge da
nije to ništa: proći će i to! Nakon 12 mjeseci dogodio se relaps
bolesti, cista na jajniku i trebala je hitna operacija na kojoj
sam se riješila nefrostome, ali ostala bez jajnika.
Tijekom tog mog puta bilo je puno uspona i padova, malo suza a
puno osmijeha
Od operacija i kemoterapije do zračenja i dobivanja stoma! Mogu
reći da sam sa svojih 29 godina prošla svašta ali nikad nisam
odustala, a i nikad neću!!
Želim ovom svojom pričom ohrabriti sve oboljele, a najviše svoje
stomaše. Dragi moji stomaši znam da vam je teško, da se
osjećate nesigurno ne prihvaćate taj svoj novi dio sebe… Ali
STOMA ZNAČI ŽIVOT!!! I zato s ponosom pričajte o njoj, a još
ponosnije ju pokažite!!! – napisala je ova hrabra žena.