Svećenici su ljudi, ali ljudi s posebnim pozivom. Oni nisu iznad kritike, no ne zaslužuju ni bezrazložno blaćenje
Svećenici, kao duhovni vođe i moralni stupovi, često su pod povećalom javnosti. Gotovo svaki njihov potez biva promatran kroz prizmu očekivanja koja su veća nego kod većine drugih profesija. S jedne strane, imaju odgovornost voditi vjernike kroz duhovni život, a s druge strane, suočavaju se s izazovima modernog društva, često u situacijama gdje je teško održati ravnotežu između poslanja i svakodnevnih pritisaka.
Nije tajna da se svećenike, kao i mnoge druge javne figure, proziva i blati kada pogriješe. U medijima se često ističu negativne priče, a njihovi propusti završavaju na naslovnicama, bez obzira na kontekst. Dovoljno je malo da se nađu u centru skandala, zbog čega se lako formira opća slika o njima kao “onima koji su pali s puta”. Često se svi svećenici stavljaju u isti koš, zaboravljajući da je svaka priča drugačija i da postoji mnogo onih koji tiho i predano obavljaju svoju službu, daleko od očiju javnosti.
Oni svećenici koji svoju službu shvaćaju kao posao, a ne kao poziv, često gube duhovnu poveznicu sa zajednicom. Takav pristup unosi razdor, stvara osjećaj otuđenosti i povjerenje među vjernicima polako slabi. Međutim, postoje i oni koji svoj poziv doživljavaju kao životnu misiju. Oni nisu tu zbog osobne koristi, već da služe drugima i da kroz molitvu, žrtvu i podršku spajaju zajednicu, a ne da je razdvajaju. Ti svećenici, iako možda manje primjetni u medijima, grade mostove među ljudima i daju svijetli primjer vjere i humanosti.
Svima nam je jasno da svećenici, kao i svi ljudi, nisu savršeni. Međutim, njihov život bi trebao biti svjetionik prema kojem se drugi mogu ravnati. Oni bi trebali biti primjer duhovne čistoće, istinske ljubavi prema bližnjemu i nepokolebljivog morala. Uloga svećenika nije lagana; u vremenu kada je vjera na kušnji, kada su mnogi skeptični prema religiji i institucijama, njihova misija postaje još važnija.
Ipak, bez obzira na izazove, duhovni poziv ne bi trebao postati samo posao. Svećenici, koji su se zavjetovali služiti, imaju odgovornost prema svojim župljanima i Bogu da budu pravi duhovni vođe – oni koji okupljaju zajednicu, a ne oni koji je razdvajaju. U tome leži ključ njihove uloge – ne u savršenosti, već u stalnoj težnji ka boljem, u iskrenom služenju drugima i u primjeru koji postavljaju, kako svojim djelima, tako i svojim životima.
Zaključak je jednostavan: svećenici su ljudi, ali ljudi s posebnim pozivom. Oni nisu iznad kritike, no ne zaslužuju ni bezrazložno blaćenje. U njihovim rukama leži velika odgovornost, ali i prilika da budu snaga koja spaja, a ne razdvaja. Na nama je da ih, kao i sve druge, gledamo kroz prizmu njihove službe, a ne samo kroz greške koje naprave.
