Nakon Riznice Međimurja očekuje je još jedan zahtjevan posao – osmišljavanje novog postava Etnografskog odjela
Janja Kovač iz Donje Dubrave viša je
kustosica i voditeljica Etnografskog odjela Muzeja Međimurja
Čakovec. Iza nje je izuzetno plodan osmogodišnji rad u Muzeju, a
ljubav prema rodnom kraju i zavičajnoj baštini očituje se i u
njezinom angažmanu u brojnim udrugama u Donjoj
Dubravi.
Po završetku Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu upisala je
Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je diplomirala južnoslavenske
jezike i književnosti i etnologiju i kulturnu antropologiju te
je, vrlo brzo po završetku fakulteta, započela svoj rad u Muzeju
Međimurja Čakovec, najprije kroz mjeru stručnog usavršavanja, a
potom i kao muzejska kustosica.
– Etnologija me oduvijek privlačila. Isto tako, zanimala me
slavistika, usmena predaja, mitologija, običaji, pa sam to dvoje
spojila. Kad pomisle na etnologa, većini građana prva asocijacija
je obično KUD, ples i nošnje, no etnologija obuhvaća i niz
običaja, govora, usmenu baštinu, mitologiju, kao i i suvremene
prakse na koji način tu baštinu prikazivati na festivalima,
odnosno kako ju povezati sa sadašnjom situacijom, turizmom,
gospodarstvom… Otkad sam započela sam svoj rad u Muzeju bavim
se nematerijalnom baštinom, otkrila nam je Janja te priznala da
je posao kustosa puno kompleksniji nego što je mislila.
– Na studiju etnologije pripremaju nas da ćemo jednog dana raditi
u muzejima, što je zapravo i rijetko radno mjesto. No, i sama
ideja da ste se pripremali za radno mjesto kustosa nekako se
razvodni budući da je posao kustosa vrlo kompleksan. U manjim
regionalnim muzejima, kao što je Muzej Međimurja, gdje nema
toliko tehničkog osoblja, kustosi rade sve, od brige za predmete
što i jest naša primarna zadaća, do vođenja po postavima,
održavanja edukativnih radionica, ali i provjeravanja stanja u
čuvaonicama što bi trebali raditi muzejski tehničari. Također,
kod realizacije izložba kustosi osmišljavaju više-manje sve, od
vizuala, sadržaja, postava, a često puta i sami fotografiraju
predmete te ih digitaliziraju.
– Tako kompleksan posao u kojem kustos odrađuje više uloga ima
svoje prednosti i nedostatke. S jedne strane ne možete se
posvetiti svom primarnom poslu u onolikoj mjeri koliko bi vi
željeli, no s druge strane steknete uvid u cjelokupan proces
nastanka jednog projekta, izložbe, postava ili knjige. A upravo
je kompleksnost posla ono što ga čini zanimljivim, naglasila je
Janja te dodala da odlično surađuje i s ravnateljicom Muzeja, ali
i ostalim kustosima, naravno koliko joj priroda posla to dozvoli.
Uz njih, tu su i ostali djelatnici muzeja s kojima surađuje na
svakodnevnoj bazi i bez kojih posao u muzeju ne bi funkcionirao
kao što to sada funkcionira. Podršku u svom poslu nalazi i izvan
muzejskih zidina i to ponajprije u Međimurskoj županiji i drugim
županijskim institucijama poput Turističke zajednice Međimurske
županije, Javne ustanove za razvoj Međimurja REDEA, Javne
ustanove za zaštitu prirode “Međimurska priroda”.
Samo sinergijom svih zajedno mogu se ostvarivati veliki projekti
poput Riznice i novih stalnih postava u palači. To su projekti u
kojima svaka uključena osoba mora biti vrstan stručnjak u svom
području i predan projektu. Tek tada dolaze rezultati koje
zajednica prepoznaje.
BOGAT ETNOGRAFSKI ODJEL
Kao voditeljica Etnografskog odjela zadužena je za prikupljanje
predmeta povezanih sa životom u ruralnim krajevima, njihovo
čuvanje, muzeološku obradu te stručno i znanstveno proučavanje i
izlaganje.
– Etnografski odjel jedan je od pet odjela u Muzeju, uz likovnu
galeriju, povijesni, arheološki i kulturno-povijesni odjel.
Unutar svakog odjela nalazi se niz zbirki. U Etnografskom odjelu
ih je devet u kojima čuvamo oko 7.500 predmeta povezanih sa svim
aspektima tradicijskog života u Međimurju. Materijalni predmeti
čuvaju se u zbirkama koje čine primarnu građu, a u fondovima
sekundarne građe čuvamo fotografije, videe, novinske članke,
negative, muzejske tiskovine, sve vezano uz edukativnu
djelatnosti i druge dokumente koji nastaju uz primaran posao
kustosa. Tako, primjerice, imamo vrlo bogatu Fototeku koja
obiluje starim crno-bijelim fotografija, nastalima od 1960-ih
godina pa sve do nedavno. Vrijedne su nam jer se na njima vidi
arhitektura te možemo vidjeti kako su nekada izgledala naša sela.
Također, posjedujemo i puno fotografija portreta ljudi koji su se
fotografirali u posebnim situacijama, obično na svadbama, ali i
sprovodima, te su to bile gotovo jedine fotografije koje su
postojale.
– Iz njih se, također, može puno toga iščitati, te su nam od
velike pomoći. Kada pak govorimo o predmetima najviše posjedujemo
upravo tekstilnih. Naime, imamo zaista bogatu zbirku etnografskog
tekstila među kojima se posebno ističu tibeti, kao dio izvorne
nošnje, dok čipka, bilo da je riječ o ručno rađenoj ili kupovnoj,
predstavlja najluksuzniji dio nošnje.
– Također, posjedujemo veliku kolekciju domaće rađenog platna.
Nekad se platno proizvodilo kod kuće tako da posjedujemo široki
spektar platna, od ručnika koji su se koristili za higijenu, do
ukrasnih predmeta koji su se koristili u posebnim trenutcima, kao
kod smrti gdje se posebnim pokrovom pokrivala preminula osoba.
Oni su najluksuzniji, najljepše ukrašeni, i najvrijedniji dio
zbirke, pojasnila nam je viša kustosica Kovač te
se osvrnula i na bogatu zbirku audio snimaka.
– Audio snimke koje posjedujemo dio su ostavštine Marije Novak.
Imamo audio kazete na kojima je ona snimala ljude kako govore o
nekim stvarima, pa su tako pričali i međimurske bajke. Jednu od
njih “Stekljenu goru” predstavili smo javnosti, a narednih godina
planiramo predstaviti i ostale. Kad je riječ o audio snimkama
zanimljivo je spomenuti da ih je teško čuvati. Oni su medij koji
polako nestaje, a po drugoj strani teško ih je prezentirati
javnosti, stoga uvijek moraju biti povezani uz nekakvu
multimediju. Također, posjedujemo i nekoliko videozapisa izuzetne
vrijednosti nastalih tijekom terenskih istraživanja, poput
kazivanja zlatara Mateja Horvata iz Donjeg Vidovca, što nam je
jednako vrijedno kao i sam grumen zlata, saznali smo od naše
sugovornice.
Terenska istraživanja jedna su od esencijalnih metoda kojima se
služe etnolozi, a najbolji kazivači su stariji ljudi, zapravo
starije žene.
– Žene su pune informacija i znanja koje onda bilježimo ili
snimamo kad vodimo razgovor. Upravo u radu na pokretanju Riznice
Međimurja kao muzeja nematerijalne baštine to nam se pokazalo
krucijalno – ljudi kao nositelji vještina. Tako smo, primjerice,
saznali i za cimere iz Murskog Središća. O tome nije pisalo
gotovo ništa, ali smo izašli na teren, razgovarali s nekoliko
žena koje i dalje njeguju tu vještinu, razgovarali s upravom
Grada Mursko Središće i Centra za kulturu Rudar, te su cimeri
danas zastupljeni i u interpretacijskom centru rudarstva “Cimper”
i knjizi o nematerijalnoj baštini.
– Sve takve informacije skupljene na terenu vrlo su nam vrijedne,
jer ljudi – čuvaoci vještina, s vremenom ili ne mogu više raditi
ili umru, pa postoji bojazan da te vještine mogu zamrijeti. Stoga
je bitno da se održavaju živim na terenu, a ono što ih čini
dugotrajnim je upravo dokumentiranje, kazala je Janja te dodala
da Međimurje krase vrijedni ljudi, lokalni entuzijasti, koji se
amaterski bave dokumentiranjem nematerijalne baštine, a s kojima
Muzej lijepo surađuje.
RIZNICA MEĐIMURJA KAO KRUNA DOSADAŠNJEG RADA
Iza nje su brojni realizirani projekti. 2017. godine imala je
izložbu “Ljudstvo moje međimursko, imaš blaga i bogatstva.
Nematerijalna baština Međimurja”, a 2021. “Tibeti” u suautorstvu
s višom kustosicom Marijom Mesarić iz Muzeja
grada Koprivnice i Venijom Bobnjarić-Vučković,
konzervatoricom savjetnicom iz Restauratorskog centra Ludbreg.
Izložba “Tibeti” čak je tri puta dosad gostovala i to u
Koprivnici, Ludbregu i Zagrebu. Bavi se i edukativnom djelatnošću
te je osmislila radionice na temu medičarstva i usmenih
međimurskih bajki. O muzejskim predmetima, muzeološkoj teoriji i
praksi te usmeno-predajnoj baštini južnoslavenskog područja
održava popularna predavanja te piše stručne i znanstvene
tekstove.
Kao najznačajniji projekt u svom dosadašnjem osmogodišnjem radu u
Muzeju viša kustosica Janja istaknula je rad na realizaciji
Riznice Međimurja kao muzeja nematerijalne baštine.
– Riznica Međimurja posjeduje dva stalna postava: Minijature i
Stoljeća utvrde. S višom kustosicom i voditeljicom povijesnih
zbirki Anom Šestak i ravnateljicom Muzeja
Mašom Hrustek Sobočan radila sam na ta dva
stalna postava, gdje je moj dio zadatka bio posvećen
nematerijalnoj baštini. Na tom višegodišnjem projektu naučila sam
vrlo mnogo, ne samo u svojoj struci, etnologiji i nematerijalnoj
baštini, nego i o svemu. Od provođenja građevinskih radova, do
suradnje s ljudima. Riječ je o zaista kompleksnom projektu iz
kojega smo puno naučili, ali i puno dobili. Zanimljivo je da i
dalje učimo uz njega iako je prošlo godinu i pol od otvorenja
Riznice. Pratimo reakcije posjetitelja na sadržaje koje smo im
ponudili, to nam nudi mogućnost da vidimo koje stvari su dobre, a
koje bi još mogli unaprijediti.
– Također, bitna nam je interakcija s ljudima, i tijekom rada na
projektu, gdje smo usko surađivali s kazivačima na terenu, ali i
nakon otvaranja Riznica, kad i dalje njegujemo suradnju i odnos
koji smo stvorili, istaknula je naša sugovornica te dodala da je
paralelno uz rad na uređenju Riznice provedeno i niz drugih
aktivnosti pa je tako snimljeno sedam filmova o nematerijalnoj
baštini Međimurja, a iz tiska je izašla i istoimena knjiga.
Koliko su uspješni u tome svjedoče i nagrade. Postav muzeja
nematerijalne baštine “Riznica Međimurja” nagrađen je godišnjom
nagradom Hrvatskog muzejskog društva za najbolji postav u 2022.
godini, a za postav “Minijature” posvećen nematerijalnoj baštini
Janja Kovač dobila je godišnju nagradu Milovan Gavazzi u
kategoriji muzejskog rada koju dodjeljuje Hrvatsko etnološko
društvo.
VELIKI IZAZOV – NOVI STALNI POSTAV
U Muzeju Međimurja Čakovec u tijeku su radovi na konstrukcijskoj
obnovi SI i SZ krila palače Starog grada, a to znači da ih uskoro
očekuje zahtjevan posao osmišljavanja novog postava Muzeja.
– U sljedećih par godina čeka nas rad na novom postavu gotovo
svih odjela, pa tako i Etnografskog. Naime, u palači je bio i
postav Etnografskog odjela koji je uredila bivša kustosica i
muzejska savjetnica Smiljana Petr-Marčec, a sad
je taj izazovan zadatak stavljen i pred mene. Uz uređenje novog
stalnog postava namjeravamo se pozabaviti i pitanjem čuvaonica,
problematikom koja zahvaća sve muzeje u Hrvatskoj, a to je da
muzeji nemaju adekvatne prostore i uvjete čuvanja svojih
mnogobrojnih predmeta. Stoga bi se projektom obnove uredili i
prostori koji bi bili primjereni za izlaganje, ali i čuvanje
predmeta. Jedna od popularnih tendencija u svijetu muzeologije su
poluotvorene čuvaonice u koje i publika ima pristup. Primjerice,
na Etnografskom odjelu posjedujemo puno drvenih predmeta, poput
ormara, škrinja, kreveta te poljoprivrednih alata, koji bi mogli
biti izloženi u jednoj takvoj otvorenoj čuvaonici. Muzejska građa
je temelj svakog klasičnog muzeja, a zaštita i pohrana u
primjerenim uvjetima imperativ bez kojeg nijedna muzejska
institucija ne bi postojala. Na žalost, rijetki su muzeji u
kojima je ta razina postignuta, a ni Muzej Međimurja tu nije
iznimka, pojasnila je viša kustosica Kovač.
SUŽIVOT S RODNIM ZAVIČAJEM
Poslovni i privatni život usko joj se isprepliću. Kao
zaljubljenica u etnografiju Janja Kovač angažirana je u radu
nekoliko udruga u Donjoj Dubravi, a trenutno obnaša dužnost
predsjednice Odbora za kulturu, sport i udruge u svom mjestu.
Na razini Međimurja jedna je od osnivačica i aktivna članica
Centra za istraživanje Međimurja čiji su članovi mladi
entuzijasti koji su voljni svoje slobodno vrijeme posvetiti
istraživanju svih vidova baštine svog kraja, publicirati to
znanje u knjigama ili ga predstaviti u vidu izložbi te
organizirati međunarodne konferencije.
– Volim živjeti u Donjoj Dubravi i biti aktivna u društvenom
životu. Mi smo mala zajednica koja je navikla na mnoga društvena
i sportska događanja, a kako nema profesionalnih organizacija
poput knjižnice, centra za kulturu ili muzeja, o tome se brinu
brojne udruge koje su izuzetno aktivne. Veseli me što mogu biti
dio toga – rekla nam je Janja te otkrila kako miran seoski život
pored Drave u Donjoj Dubravi ne bi mijenjala ni za što na
svijetu.