Inspirativna priča stiže nam iz Lopatinca
Iako je slijep od rođenja, Danijel
Kralj (36) svojim životom i primjerom svjedoči da
za njega ne postoje granice. Knjiga mu je, kaže, oduvijek bila
prijatelj, a kada je puno toga pročitao, odlučio je da može i sam
pisati. Ovaj mladi kroatist i pjesnik na prvu nas je osvojio
svojim pozitivnim stavom, komunikativnošću i otvorenošću, piše
Generacija.hr
Danijel dolazi iz sela Lopatinec, a diplomirao je na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Već u osnovnoj školi pokazivao je interes za
hrvatski jezik i književnost te je tijekom školovanja ostvario
zapažene uspjehe na državnim natjecanjima u poznavanju hrvatskoga
jezika.
Poeziju piše od djetinjstva i dosad je objavio četiri zbirke
poezije: “Put do ljubavi, mira i sreće” (2000.), “Moja lutanja”
(2004.), “Vrijeme za snove” (2014.) i “Moja radost neprolazna”
(2018.). Dobitnik je druge nagrade na “Goranovu proljeću” u
kategoriji osnovnih škola 2003. godine.
Za Generaciju nam je posvjedočio o izazovima sljepoće,
školovanju, ljubavi prema pisanju poezije, studentskom životu u
Zagrebu, odnosu prema osobama oštećena vida u društvu, ali i
brojnim pozitivnim iskustvima koja je stekao kroz život koji je,
kako kaže, ispunjen divnim trenucima koje treba cijeniti.
‘Vjerovao sam da ću nešto postići’
“Izazovi sljepoće su bili mnogi. Svojom motivacijom sam se u
životu i tijekom školovanja uvijek nastojao više prilagoditi
drugima, no ponekad su se i drugi prilagodili meni. Kao školarac
sudjelovao sam na natjecanjima iz hrvatskog. U sedmom i
osmom razredu osnovne škole bio sam županijski prvak i državni
doprvak, a u gimnazijskim danima osvojio sam prvo, drugo i treće
mjesto u županiji.
Želio sam pokazati da osobe s oštećenjem vida imaju svojih
kvaliteta, samo ih treba prepoznati. Srećom, imao sam ljude koji
su to prepoznali. Posebno sam zahvalan svojoj obitelji,
prijateljima i nastavnicima koji su imali razumijevanja”, započeo
je svoju priču Danijel.
Nakon završene jezične gimnazije u Čakovcu, preselio je u Zagreb
na studij, što je za njega bio velik korak. Kroz školovanje se,
kaže, snalazio jer nije uvijek imao prilagođenu literaturu.
“U osnovnoj školi bilo je više literature na Brajici nego
kasnije. Ponekad je bilo lakše, a ponekad teže. Imao sam
prilagođene čitanke iz hrvatskog, a u gimnaziji i udžbenik iz
latinskog. No sve ostalo sam se snalazio kako sam znao –
prepisivao sam, skenirao i sl. Imao sam i dosta podrške od
strane učitelja. Ako nešto ne bih stigao, nastavnici su
imali razumijevanja.
Srećom, imam dobro pamćenje, što mi je olakšavalo. Naime, to mi
je puno značilo jer pripreme za županijska i državna natjecanja
na Brajici nije bilo, stoga je trebalo pozorno slušati”, rekao je
naš sugovornik.
Dodao je kako je literatura bila na crnom tisku, a nastavnica ga
je pripremala u školi.
“U sedmom razredu sam prije odlaska na državno natjecanje
dobio vodene kozice pa sam se u tom stanju pripremao kod
kuće. No ništa mi nije bilo teško. Imao sam veliku motivaciju i
vjeru da ću nešto postići. U srednjoj školi i na fakultetu sam
pak snimao nastavni materijal uz pomoć diktafona, a pomogli su mi
i kolege i prijatelji koji su prepisivali za mene kada je
trebalo”, rekao nam je Danijel.
‘Nastojim širiti optimizam svojim pjesmama’
Zanimalo nas je kada je krenula njegova ljubav prema poeziji i
pisanju.
“U trećem razredu osnovne škole počeo sam pisati. Prva pjesma mi
je objavljena u časopisu ‘Radost’ 1998. godine, a 15.
listopada 1997. sam počeo pisati. U početku su to bile
domaće zadaće, a s vremenom je to postalo nešto što mi je bilo
jako zanimljivo. Shvatio sam da mi to ide i smatrao da bi bilo
dobro nešto objaviti”, prisjetio se Danijel.
Otkrio je i o čemu najviše voli pisati.
“Inspirira me priroda, životne teme, ljubav prema prirodi,
rodnom kraju, duhovni sadržaj i slično. Nastojim širiti optimizam
u svojim pjesmama. Nikada nisam pisao o nekim problemima. Mnogi
moji čitatelji ne bi nikada rekli da je te pjesme pisao
netko tko ne vidi. Smatram da je to što sam slijep potpuno
nebitan podatak koji bi zadnji stavio u svoju biografiju.
Najljepše mi je kada čujem da sam nekom uljepšao dan kad su
pročitali neku moju pjesmu.”
No Danijel ima i još talenata osim pisanja. Naime, odlično se
snalazi u datumima.
“Jako ih dobro pamtim. Primjerice, izračunam s lakoćom koji je
dan u tjednu bio određenog datuma, a dobro se sjećam i raznih
događaja. Jednostavno dobro pamtim. Za vrijeme
studiranja pamtio sam zvukove tramvaja, i to mi je bilo
bitno u snalaženju. Kako ne vidim, trebao sam se snalaziti uz
pomoć drugih osjetila.
Kao student živio sam u Studentskom domu na Cvjetnom naselju i
čekao sam tramvaj broj 5 za Filozofski fakultet, koji je imao
karakterističan zvuk. No onda su došli novi tramvaji koji su
imali drugačiji zvuk pa sam pitao ljude za pomoć. Snalazio sam se
kako sam najbolje mogao”, ispričao nam je.
Dodao je kako mu je pomoglo to što je bio član Udruge “ZAMISLI”.
Tamo su mu radili prilagodbu literature za fakultet, a asistenta
nije imao jer tada toga još nije bilo.
“Pomagali su mi prijatelji. Jedna prijateljica mi je čak bila
predstavljačica mojih pjesničkih zbirki. Jednu od promocija
knjiga sam imao u Petrinji. Dosta sam putovao, a želio bih i još
više u budućnosti, no to se treba dobro organizirati. U zadnje
vrijeme imam susrete zajednice “Bartimej” koja okuplja osobe s
invaliditetom i njihove prijatelje, a vodi ih povjerenik
pastorala vlč. Leonardo Šardi u
Varaždinu. Tamo se u posljednje vrijeme okupljamo na misama na
kojima čitam i upoznajem nove ljude”, napomenuo je naš
sugovornik.
Bio je, dodaje, i na raznim drugim duhovnim susretima,
primjerice u Ludbregu. Na putovanjima mu najviše pomaže
Udruga slijepih međimurske županije čiji je dugogodišnji član.
“Preko Udruge imam videće pratiteljice koje su vrlo
susretljive. Udruga nam pruža uslugu prijevoza, što nam
mnogo pomaže u društvenim aktivnostima – da imamo svoje
mjesto u društvu. Svaka od vodećih pratiteljica je uvijek bila
susretljiva, posebno u zadnje vrijeme jer ništa nije vrjednije od
jednog osmijeha kojeg možeš uputiti i od lijepih riječi.
To vrijedi za sve. To nije samo nešto u sklopu udruge, već i u
sklopu zajednice “Bartimej”. U svojoj župi Sveti Juraj na
Bregu imam lijepu suradnju sa župnicima”, istaknuo je Danijel.
‘Ne treba imati strah od slijepih osoba’
“Uvijek kažem da ne treba imati nikakav strah u
pristupu ljudima koji su slijepi jer često se ljudi pitaju kako
će priči takvoj osobi, što će joj reći, a da ne bi nešto krivo
napravili ili rekli. Primjerice, kažu mi ‘vidimo se’ pa se
ispričavaju što su to rekli. Smatram da to nije potrebno, da
se nije potrebno ispričavati. Taj je iskaz prihvatljiv u
hrvatskom jeziku, tako da nema potrebe za isprikama”, rekao je
Danijel o odnosu ljudi prema slijepim osobama.
Na naš upit jesu li mlađe generacije danas otvorenije prema
osobama oštećena vida i nailazi li na predrasude, odgovorio je:
“Kako gdje, još uvijek ima prostora za napredak. Negdje ima
pomaka, a negdje još treba raditi da do tih pomaka dođe. Stvar je
u tome koliko je tko informiran. Mnogo toga dolazi iz društva u
kojem živimo. Kada je osoba otvorena za komunikaciju prihvatit će
svakoga, bez obzira na njegov invaliditet. Za mene je sljepoća
samo jedan izazov i ne određuje me. Nova tehnologija pomaže mi da
se povezujem s drugima.
Tu su Facebook i WhatsApp preko kojih razmjenjujem iskustva s
drugima. Situacija sa slijepim osobama je svugdje, pa tako i u
Hrvatskoj i susjedstvu, ista. Mislim da je korisno da se sklapaju
i takva prijateljstva preko interneta, no susret uživo ipak je
najljepši. Svi mi trebamo jedni druge. Ne treba biti podjela
između osoba s oštećenim vidom i drugih.”
Danijel je dodao kako je sljepoća samo izazov koji treba
motivirati ostale da ih prepoznaju.
“Mi imamo isto kvalitetan život kao i svi drugi. Znamo se
izraziti umjetnički i drugačije. Neki pišu pjesme, neki sviraju,
neki su odlični u drugim aktivnostima. Volim dolaziti na
književni klub u sklopu Udruge slijepih jer tamo čitamo
razna djela i razgovaramo o njima i to je jedno vrlo lijepo
iskustvo.
Za mene je knjiga uvijek bila prijatelj, a onda kada sam puno
toga pročitao odlučio sam da mogu i sam pisati. Dogodilo se tada
nešto lijepo”, rekao je ovaj mladi pjesnik.
U svojem životu, dodao je, uvijek bira svjetlo umjesto tame.
“A to znači samo jedno – da biraš pozitivu, da biraš život u
kojem možeš ohrabriti nekoga, biraš sklapanja prijateljstva, a ne
patnju. Patnja i bol, kada se podijeli s kime, je smanjena, a
kada podijelimo radost ona se poveća. Treba se osloboditi raznih
predrasuda jer nam one u životu nisu potrebne, one nas koče da
idemo naprijed. To vrijedi i za pojedinca i za cijelu zajednicu”,
lijepo je sročio Danijel.
Napomenuo je kako je naučio živjeti u vjeri u obitelji koja mu je
oduvijek oslonac.
“Mislim da se čovjek koji nije siguran i koji sumnja već predao.
Ako ne vjerujemo da ćemo nešto postići, onda je to važno. Sve što
postignemo u životu je dar koji treba tako prihvatiti kao Božji
dar, to su talenti koje treba širiti dalje, a ne ih skrivati”,
istaknuo je Danijel.
‘Imam veliku motivaciju da idem
dalje’
Danijel se nakon diplome vratio u rodni kraj i od 2019. projektno
radi u Čakovcu na korekturama na prilagodbi literature za
slijepe. Otkrio nam je i želje za budućnost.
“Za početak, želim se dalje umjetničkim izražavati, završiti i
objaviti petu knjigu. Ne znam još kada, ali na dobrom sam putu.
Živim dan za danom, naravno, svatko bih želio i nešto više, tako
je i sa mnom.
No polako, mislim da sve dolazi u svoje vrijeme. U životu nemam
pritisak već samo veliku motivaciju da idem iz dana u dan dalje i
taj optimizam koji svima treba. Naravno, jednog bih dana volio
imati obitelj, ali idem polako.”
Dodao je kako je imao odlično iskustvo s profesorom Vladom
Pandžićem koji je sada u mirovini i koji je kao njegov
profesor metodike napisao dva predgovora Danijelovim knjigama.
“Vjerujem da će mi napisati i treći kada završim knjigu. On je
prepoznao da nešto ima u mojim stihovima i motivirao čitatelje u
uvodnim tekstovima”, rekao je Danijel koji je tijekom školovanja
imao i ponekih loših iskustava zbog svoje sljepoće, no nije ih
želio isticati jer ‘nisu vrijedna spomena’.
Na naš upit jesu li slijepe i slabovidne osobe ponekad zatvorene
prema drugima, rekao je:
“Da, no svi smo mi različiti. Neke je strah bilo kamo otići, a
neki pak nemaju tih problema. No važno je da se ljudi dobro
dogovore, a važna je i podrška obitelji koju sam ja imao.
Primjerice, nije bilo lako odlučiti da ću studirati u Zagrebu,
ali to mi je bio jedini izbor.
Naravno, kada danas pogledam sve što je bilo nije mi žao. Stekao
sam mnogo iskustva i upoznao prijatelje, imam s njima i dalje
komunikaciju. Želim motivirati i one koji će krenuti mojim putem
da im prenesem svoja iskustva i nije mi teško reći što je bilo.
Nekad je teško reći nekome da te čeka i trnje i cvijeće, ali
svugdje je tako. Treba imati svoj cilj i ne odustati od njega i
onda možeš puno toga postići.”
Za kraj je uputio poruku nade svima.
“Poručio bih da je život dragocjen i vrijedan i da ga treba
maksimalno iskoristiti za lijepe trenutke. Nema ničega
ljepšeg od slušanja prirode, osluškivanja koliko je toga lijepog
u cvrkutu ptica, ili kada te sunce grije. Koliko je toga lijepog
u susretima s ljudima koje upoznaš i koji su dio tvog
života. Lijepo je živjeti kada osjetimo da nismo sami.
Kao što nam se daje, tako i mi trebamo pružati podršku jedni
drugima da to bude obostrane razumijevanje, da je više osmijeha
na licima, da je manje tragedija, a više pozitivnih događaja.
Današnje društvo mora biti motiviranije za druženje kao što je to
bilo nekad”, poručio je Danijel Kralj.
PUTEVIMA SREĆE
Kako lijepo je
veselit se što živiš i prijatelje imaš,
kad znaš reći hvala za toplu riječ što primaš!
Kako divno je
putevima sreće kada se korača,
kada imaš nekog tko te stvarno shvaća,
kad padaš, digne te i na pravi put vraća.
I kad znamo pružit nadu
nekom tko bez cilja luta,
nekom tko do dvanaest ima samo pet minuta,
u tom trenu predivno je vidjet cvijet ljubavi
što nas liječi kad se glad za srećom pojavi.
Danijel Kralj (iz zbirke pjesama “Vrijeme za snove”)
Za više o EU
fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija
sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK.
Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta
iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost
Generacije.hr.