Uoči Svjetskog atletskog prvenstva za juniore i juniorke, sjeli smo s Rokom i pričali o bavljenju atletikom, o studiranju i treniranju te o planovima za budućnost
Početkom lipnja u hrvatskim je medijima zabljesnulo ime atletičara Roka Farkaša, atletičara iz Nedelišća, koji je srušio hrvatski rekord na 200 metara star 43 godine.
Na Europskom atletskom prvenstvu u Rim Roko je otrčao 200 metara u roku 20.70 sekundi, što je pak privuklo pažnju brojnih medija koji su ga okrunili titulom nove nade hrvatske atletike.
Sva ta slava Roka nije promijenila, ostao je prizemljen i posvećen radu, a uskoro ćemo ga krajem kolovoza pratiti i na Svjetskom atletskom prvenstvu za juniore i juniorke u Limi (Peru).
Ukupno će 13 hrvatskih atletičara i atletičarki u Južnoj Americi nastupiti pod hrvatskom zastavom, a Međimurje će ponosno navijati za Tenu i Leu Marodi iz Murskog Središća te Roka Farkaša iz Nedelišća.
Uoči njegovog odlaska u Peru, sjeli smo s Rokom i pričali o bavljenju atletikom, o studiranju i treniranju te o planovima za budućnost.
Završavaš prvu godinu studija, a uz to i treniraš. Kako je prošla prilagodba od Varaždina na Zagreb?
Nakon što sam završio Drugu gimnaziju u Varaždinu, upisao sam Kineziološki fakultet u Zagrebu što se pokazalo kao dobar izbor jer su stadion i atletska dvorana blizu i mogu ići na trening bilo kad. Nakon dva-tri mjeseca uhodavanja, sve se posložilo. Treniram tijekom tjedna u Zagrebu nakon predavanja, vraćam se u četvrtak ili petak doma i preko vikenda treniram u Atletskom klubu Sloboda Varaždin. Može se sve, samo treba jako dobro posložiti vrijeme i, naravno, redovito učiti. Po prirodi sam vedra osoba i volim atletiku, tako da nije teško.
Što je s privatnim životom? Uspijevaš li uz toliko obveza pronaći i malo mjesta i vremena za sebe i prijatelje?
Slobodnog vremena imam relativno malo. Ja sam svoj život posvetio sportu i predan sam atletici. No kada ipak imam slobodno, volim odmarati, ujutro popiti kavu u gradu. Sada je ljeto, ne moram na predavanja pa sam imao vremena i za posjetiti Porcijunkulovo. Išao bih i na Špancirfest, no u to sam vrijeme u Peruu. Trenutno sam na to fokusiran.
Trenutno se pripremaš za Svjetsko atletsko prvenstvo za juniorke i juniore, no jesu li Olimpijske igre ove godine uopće bile u planu?
Početni cilj ove sezone bio je Peru, a drugi cilj plasirati se na Europsko prvenstvo u Rimu prije dva mjeseca. Jedan cilj sam ostvario i polako se približavam drugome. Postojala je šansa za Olimpijske igre. Naime, nakon državnog rekorda tjedan dana sam bio u kvoti, no krenuli su rezultati iz vanjske sezone, spustio sam se po rezultatima, tako da se više nismo fokusirali na 200 m i vremenski period za Pariz je završio. Posvetili smo se desetoboju, ali ipak neću nastupiti u toj disciplini u Peruu zbog ozljede ramena. Sada smo se fokusirali na skok u dalj. Definitivno ćemo sljedeće četiri godine raditi na tome da nastupim na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, i to u desetoboju.
Odakle ta disciplina i sportski duh? Potječe li to iz obitelji ili vlastitih ambicija?
I jedno i drugo. Mama se prije bavila rukometom, a tata je dosta dugo bio u nogometu. Brat je prije bio rukometaš i igrao je za RK Nedelišće i MRK Čakovec, u ekipi koja je ušla u 1. B ligu. Sada se bavi crossfitom. Moji su bratići nogometaši Matija i Niko Farkaš, na kojeg sam posebno ponosan jer je nedavno pozvan u seniorsku reprezentaciju. Disciplinu svaki čovjek mora posložiti u svojoj glavi. Ja volim atletiku, želim to raditi, no svjestan sam da rezultati dolaze samo uz puno rada i odricanja i nešto malo talenta.
Imaš li potporu nadležnih institucija iza sebe? Treninge, rehabilitaciju i putovanja ipak treba financirati…
Ja još uvijek nisam profesionalni sportaš, no ipak imam veliku podršku Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora koji mi je omogućio i stipendiju. Imam veliku podršku Grada Varaždina, Atletskog kluba Sloboda Varaždin u kojem treniram, nekoliko je sponzora prepoznalo moje rezultate i ulažu u mene. I Općina Nedelišće je pohvalila moj rad. Naravno, nakon treninga i natjecanja moram se i oporaviti i tu uskače jedna poliklinika iz Varaždina s terapijama i rehabilitacijom.
Čekaj malo, državni rekorder na 200 m nije profesionalni sportaš?
U atletici u Hrvatskoj jako teško možete postati profesionalcem. Tu se već mora ostvariti visoka razina u rezultatima kako biste mogli živjeti od atletike. U Hrvatskoj to može samo Sandra Perković, olimpijska, europska i svjetska prvakinja. Većina sportaša u atletici nisu profesionalci, a to je i malo žalosno jer su u pitanju jako dobri rezultati na svjetskoj i europskoj razini. U Hrvatskoj je atletika zapostavljena, iako rezultati pokazuju da smo na samom vrhu europske i svjetske atletike. Nadam se da ću do 25. ili 26. godine i ja postati profesionalni atletičar, no trenutno sam fokusiran na studiranje i treniranje.
Nakon Svjetskog prvenstva u Limi, na kojim ćemo te još natjecanjima viđati ove godine?
U Peruu je vrhunac atletske sezone ove godine, a tjedan dana nakon toga nastupit ću na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, ali i na natjecanju u skoku u dalj na Trgu bana Jelačića, što je pak odlična prilika da se atletika približi i roditeljima i djeci.
Kada smo već kod atletike i djece, jesi li ostao u kontaktu s ekipom iz Nedelišća?
Da, naravno. U Atletskom klubu Nedelišće radio sam s profesorom Željkom Jagecom i kasnije s doktorom Aleksandrom Puklavcem. Zbog boljih uvjeta treniranja i pripreme preselio sam se u AK Sloboda u Varaždinu. Žao mi je što nemamo bolje uvjete u Nedelišću jer bih najvjerojatnije ostao tu. Drago mi je što će se graditi atletska staza na SRC Trate, doduše ne na 400 m, već na 200 m, no i to će biti odlično za sportaše i rekreativce. Klinci u Nedelišću još uvijek dobro rade i nadam se da će nekolicina biti na ovoj razini kao i ja, ako ne i bolji.
Roko je doista inspiracija i zbog predanosti radu i treningu, ali i zbog stava prema životu. Sretno, Roko! Navijamo za tebe!
