Nikola Horvat, trener osvajačice olimpijske srebrne medalje Donne Vekić, opisao je svoje snažne emocije nakon što je vidio kako njegova štićenica stoji na postolju
Suze, grčevi u grlu, srce koje lupa kao da će iskočiti iz prsa – sve su to osjećaji koji su ga preplavili u tom trenutku. Na svom Instagram profilu podijelio je duboku zahvalnost i sreću zbog ostvarenog uspjeha. Evo što je napisao u svojoj objavi:
Ja sam obično dijete iz malog grada koje je uvijek sanjalo velike snove. U trenu kada je Donna primila olimpijsku medalju shvatio sam da mi se san upravo ostvario. Plakao sam, naravno. Od tog trenutka stalno su se pojavljivala lica ljudi koji su vjerovali u mene. U danima nakon utakmice želio sam reći mnogo više nego što jesam, ali mikrofon i ja nikad nismo bili dobri prijatelji. Iza svakog postignuća uvijek stoje ljudi iza svjetla reflektora. Usamljena hotelska soba je malo toplija s mojom Petrom i Leom na facetime ekranu. Nikada nije rekla ne idi, čak ni jednom. Zapravo, rekla je suprotno, iako znam koliko joj je teško. Valjda vjeruje u mene. A moj Leo, jako mu nedostajem i meni jako nedostaje, ali znam da će jednom biti ponosan.
Prije 32 godine moj je otac izgradio zatvoreni teniski teren kako bih mogao trenirati i zimi. Bio je to prvi zatvoreni teren u regiji. Vjerovao je u mene. Kad nisam uspio postati tenisač svjetske klase, mislio sam da je bio u krivu. Danas bih volio da ga mogu pogledati u oči i reći mu da nije, znam da gleda i smiješi se. Blagoslovljen sam što me mama gledala na TV-u u finalu Olimpijskih igara znajući kakav sam put prošao da bih tamo stigao.
A Donna? Ona je uspjela. Ispod svoje prekrasne elegantne haljine uvijek je bila ratnica i zato vjerujem u nju. Ali znam da i ona vjeruje u mene. Držala me uz sebe čak i kad stvari nisu išle kako treba. Nikada to neću zaboraviti.
Brankica i Igor Vekić život su posvetili Donninoj karijeri, sanjajući o ovom trenutku. Nikad u njihovim očima nisam vidio sumnju da će Donna jednog dana doći do samog vrha. To me uvijek impresioniralo. Nakon ceremonije dodjele medalja okrenuo sam se i obojici im rekao “uspjeli ste”. Vrijeme je da im se zahvalim što su također vjerovali u mene.
Popis ljudi koji su pridonijeli Donninom uspjehu vrlo je dugačak. Neki su bili iza TV ekrana, a neki na stadionu. Svi oni zaslužuju barem pljesak. I konačno, iskrena emocija koju sam dobio od ljudi i prijatelja je nešto što me tjera da nastavim marljivo raditi i da se prema ljudima i dalje odnosim s poštovanjem i brigom!
