Najčešće zmije u Međimurju su Bjelouška, Smukulja i Ribarica
Dolaskom proljeća sve je veći broj poziva o susretu sa zmijama
jer izlaze iz svojih zimskih skrovišta. Predstavljamo nekoliko
općenitih informacija o njima te što učiniti prilikom susreta. Na
području Međimurja većina zmija su neotrovnice i nisu opasne za
čovjeka, piše Međimurska priroda.
Općenito o zmijama
Zmije naseljavaju vrlo širok spektar staništa. Prilikom odabira
povoljnih staništa moraju prije svega osigurati dostupnost
sunčeve energije ili neki drugi izvor topline. Uglavnom žive
samotnim životom i okupljaju se u veće skupine samo tijekom
hibernacije i u razdoblju parenja. Velika većina vrsta aktivna je
danju, zbog ovisnosti o sunčevoj energiji. Sve su danas poznate
vrste zmija mesožderi, a u njihovoj su prehrani uglavnom žabe,
gušteri, druge zmije, ptice i njihova jaja, mali sisavci, ribe i
kukci. Plijen love iz zasjede ili aktivnim traženjem, a gutaju ga
cijela. Karakteristika zmija su vrlo pokretljiva usta, što im
omogućava gutanje plijena višestruko većeg od glave.
Poznato je da u Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, od kojih su samo 3
otrovnice (poskok, riđovka i planinski žutokrug), dok je
preostalih 12 neotrovno i neopasno.
Najčešće zmije u Međimurju
Bjelouška (Natrix natrix)
Svakako je jedna od najčešćih zmija. Odrasle jedinke narastu čak
i do 200 cm, iako su obično manje. Boja tijela varira. Gornja
strana je pepeljastosiva ili sivozelena u raznim nijansama. Donja
strana je bijela s crnim mrljama. Sa svake strane glave ima
karakteristične polumjesečaste svijetle mrlje. Uglavnom se nalazi
uz stajaće ili sporo tekuće vode kao što su lokve, ribnjaci,
kanali, izljevi rijeka, jezera i sl. Bjelouška se od napadača
brani tako da se pravi mrtva.
Smukulja (Coronella austriaca)
Odrasle jedinke su obično dugačke do 70, nekad preko 80 cm. Ženke
su veće od mužjaka. Obično je sivkasta i smeđkasta. Ženke su
sivije od mužjaka (koji su obično smeđi). Po tijelu ima 2 reda
tamnih (smeđih, crnih) pjega, iza glave obično malo veće mrlje
(nekad u obliku rogova). Na bočnoj strani glave prolazi tamna
pruga od nosnice preko oka do vrata. Trbuh je crvenkast,
narančast, siv ili crnkast, nekad s pjegicama. Može se naći na
grmovitim, travnatim padinama, kamenjarima (navodno čak i u
vinogradima), suhim, ali i vlažnim staništima. Voli se grijati
ispod vegetacije, limova, ali izbjegava velike vrućine. Zbog toga
je češće aktivna u hladnijim dijelovima dana, toplim oblačnim
danima. Njezin nalaz najčešće je zamijenjena s riđovkom.
Ribarica (Natrix tessellata)
Susreće se na vodenim staništima – rijeke, jezera. Voli vodu i
često provodi većinu svog vremena u vodi. Može roniti do 2 sata.
Vrlo je česta na obalama rijeka te jako rijetko grize. Kad ju se
primi pravi se mrtva.
Dobro je znati – riđovke nema na području Međimurske
županije
Riđovka (Vipera berus)
Riđovku nalazimo na raznim vrstama staništa – livadama, rubovima
šuma i živica, obalama rijeka i jezera. Ona je zmija otrovnica, a
nalikuje joj neotrovna smukulja (Coronella austriaca), a ponekad
je zamijene i s ribaricom (Natrix tessellata).
Kako je prepoznati? Odrasle jedinke su obično dugačke do 65 cm,
rijetko do 90 cm. Ženke su veće od mužjaka. Rep je 1/5 do 1/6
ukupne duljine tijela. Tijelo je deblje, ima spljoštenu
“njušku”. Većina riđovki ima jasnu cik-cak liniju na leđima. U
rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova,
isprekidana, blijeda ili je čak nema. Temeljna boja tijela varira
od svijetljih primjeraka do potpuno crnih kod kojih cik-cak
linija nije vidljiva. Trbuh je siv, sivo-smeđi, crn, ponekad s
bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narančast ili crven odozdo.
Kako djeluje njen otrov? Otrov djeluje snažno, ali ugrizi nisu
opasni kao kod poskoka. Ugriz izaziva bol, oticanje, razaranje
okolnog tkiva, a u kasnijim fazama može se javiti mučnina i
povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz nije opasan po život,
ali se preporuča liječnička pomoć. Ljudske smrti su jako rijetke.
Čovjek i zmije
Od davnina pa do danas zmije se opisuju kao zle, agresivne i
nadasve “podle”. Nijedna druga skupina životinja nije kroz
povijest pretrpjela i preživjela više mučenja i nepotrebnog
ubijanja – a sve zbog neutemeljenih vjerovanja, mitova i
straha ljudi od nepoznatoga. Danas, unatoč velikom napretku u
znanju i osviještenosti o očuvanju prirode, mnogo ljudi i dalje
gleda na zmije kao na nešto čega se treba bojati i što bi bilo
najbolje istrijebiti.
Nažalost i zmije su ugrožene iz brojnih razloga (cijepanje
staništa, zaraštanje travnjaka, onečišćenje, stradavanje na
prometnicama i sl), a jedan od značajnijih razloga ugroženost je
i ubijanje zmija kao posljedica straha.
Kako se ponašati u staništu zmija?
Pri izlascima u prirodu i šetnjama kroz visoku travu ili grmlje
nositi duge hlače i cipele koje štite nogu od ugriza.
U šetnji treba paziti da se ne staje na nepregledna mjesta, a
prije odmora treba provjeriti mjesto na kojem ćemo sjediti.
Pri susretu sa zmijom otrovnicom treba se odmaknuti na sigurnu
udaljenost tj. ako je moguće zaobići je i zaplašiti udarcima o
tlo (zmije izrazito dobro osjete vibracije tla).
Dakle, zmije NE love i NE ganjaju ljude već bježe čim
zamijete čovjeka.
Što u slučaju zmijskog ugriza?
Zmiju nemojte pokušati uhvatiti ili ubiti, kako bi je odnijeli
liječniku, jer bi pri tome mogla ponovno nekoga ugristi. Ovo
je posebice opasno ako se radi o otrovnom zmijskom ugrizu.
Liječnici vrlo dobro znaju prepoznati ugriz otrovnice, a točno
određivanje vrste nije potrebno jer se za ugrize svih triju naših
otrovnica primjenjuje isti protuotrov. Osoba koju je ugrizla
zmija trebala bi se smiriti koliko je god moguće te ukloniti
odjeću i nakit s mjesta ugriza zbog oticanja tkiva, a ranu
pustiti da slobodno krvari bez rezanja ili isisavanja
otrova. Osobu je potrebno što prije prevesti do
najbliže medicinske ustanove, a poželjno bi bilo očistiti ranu i
imobilizirati ekstremitet koji je zadobio ugriz pomoću nekog
čvrstog predmeta i zavoja.