Oluja je bila oslobodilačka akcija, kruna Domovinskog rat, koja je trajala svega 84 sata
Iako samo područje Međimurske županije strahote i razaranja Domovinskog rata nije osjetilo toliko blisko kao drugi dijelovi naše države, brojne međimurske obitelji otpratile su tih devedesetih godina svoje sinove, muževe, braću na bojišta diljem Hrvatske, a povratak u njihov zagrljaj neki od njih nažalost nisu dočekali.
Ipak, brojni su oni koji i danas puni ponosa govore o ratnim danima, čvrsto držeći odličja u svojim rukama, a mučna sjećanja još uvijek u mislima.
No zajedništvo, baš kao i onih ratnih dana, drži ih i danas na okupu kada kao članovi županijskih i lokalnih ogranaka veterana i dragovoljaca i dalje podupiru jedni druge, poput članova obitelji.
Neven Lisjak i Marijan Hajdinjak iz Donje Dubrave bili su tih devedesetih na prvoj liniji obrane Hrvatske. Jedan u logistici, drugi na terenu s oružjem u ruci, nisu razmišljali o strahu, o brojnosti i nadmoći neprijatelja, već samo kako svaki svojim djelovanjem dati doprinos, pomoći i na kraju osloboditi svoju zemlju od uzurpatora.
Od Vukovara do Oluje
– Kao pripadnik 34. inžinjerijske bojne Čakovec sudjelovao sam u logističkoj pripremi za ratne akcije postrojbi na lipičko-pakračkom bojištu. Moji zadatci su bili snabdijevanje i kuhanje postrojbama te logistički poslovi. Naša bojna je imala i važan zadatak, pripremu za osiguranje borbenih djelovanja za oslobodilačku akciju Oluja, rekao je Neven Lisjak, predsjednik Udruge dobrovoljaca i veterana Domovinskog rata Međimurske županije, ogranka Donja Dubrava.
Na prvoj liniji obrane našao se i Marijan Hajdinjak, tada dvadesetogodišnji pripadnik zasebne postrojbe Policijske uprave, tada, Varaždinske na istočnom slavonskom bojištu.
– Stacionirani smo bili u Tovarniku, a moja se satnija sastojala od 50 policajaca iz Ludbrega, Ivanca i Novog Marofa. Zadatak nam je bio nadzor ulaska i izlaska vojnika JNA, vojske i civila preko granice, uspostavljanje punktova. Rat se u to vrijeme već zahuktao, napadi na Vukovar su bili česti, a beogradski korpus je bio u stalnoj opsadi s tenkovima, transporterima, kamionima punih teškog naoružanja, uz to što su imali i mnogobrojnu živu silu, svjedoči Marijan koji je protiv spomenutog teškog naoružanja uz sebe imao samo automatsku pušku s tristo metaka, službeni pištolj sa sto metaka, dvije tromblonske mine i tri ručne bombe, a mnogi od njih imali su i manje oružja.
– Sjećam se kao danas jednog napada na željezničku stanicu gdje je ranjeno puno naših ljudi. Neprijatelj se došuljao po jarku za navodnjavanje iz dijela Tovarnika u kojem je živjelo većinsko srpsko stanovništvo, bacili su tri bombe na službeno policijsko vozili koje su potom izrešetali automatskim oružjem. No vratili smo vatru i uspjeli otjerati neprijatelja u pravcu Šida, opisuje teške trenutke. Nedugo nakon Marijanove rotacije pao je Vukovar, ali su ljudi i dalje sanjali i razmišljali o slobodnoj Hrvatskoj.
U 84 sata do slobodne zemlje
– Oluja je bila oslobodilačka akcija, kruna Domovinskog rat, koja je trajala svega 84 sata. Raspoređen sam u sjeverni sektor na početnu poziciju Sisak prema Petrinji.
Prvog smo dana imali velike gubitke, osobito II. gardijska profesionalna brigada koja je bila na samom ulazu u Petrinju, no tada je pokojni general Petar Stipetić izdao zapovijed da se jedinice objedine, okružili smo Petrinju koja je do večeri bila oslobođena. Nakon čišćenja terena, popisa stanovništva i zbrinjavanja ranjenih, idućega smo jutra krenuli prema Glini i Gornjem Žirovcu gdje su neprijatelji već bili razbijeni i prisiljeni na povlačenje uz pomoć jedinice Armije BiH, V. korpusa koji je presjekao kolonu srpske vojske prema Dvoru na Uni, opisuje Marijan.
– Po oslobođenju smo morali uspostaviti policijsku postaju Dvor na Uni kao i osigurati granični prijelaz, a dalje smo obavljali dužnost obuke njihovih lokalnih policijskih službenika za čuvanje granice kao i čuvanje javnog reda i mira, dodaje.
Naši sugovornici, Neven i Marijan, ali i još nekolicina okupljenih za stolom, prisjećali su se svih ratnih trenutaka tih devedesetih godina, stradavanja i ranjavanja, no jedno ističu: “Ponosni smo što smo sudjelovali u oslobođenju naše zemlje, naše Hrvatske.”
– Ne dozvoljavamo da nas mučne scene obilježe jer ono što najvjernije čuvamo su poznanstva i prijateljstva, naša druga obitelj, kažu.
Donjodubravski veterani
Ogranak u Donjoj Dubravi osnovan je prije trideset godina, a okuplja sedamdeset aktivnih članova. Djeluju s ciljem pomoći svojim kolegama braniteljima i dragovoljcima, ali i s ciljem okupljanja i druženja.
– Naš ogranak je jedna velika obitelj, podržavamo se i bespogovorno si svi pomažemo. I to ne samo jedni drugima, već i ostalima izvan našeg ogranka, kaže Neven.
Bez njih u Donjoj Dubravi ne prolazi ni jedna manifestacija, a posebno su ponosni na obilježavanje
Dana spomena na Vukovar, Dana branitelja, organizaciju druženja udruga na Karauli i spomen-izletištu Predrag Jurčec kao i na tradicionalnu plovidbu do Principovca kako bi se prisjetili i odali počast prvom palom međimurskom branitelju, Donjodubravčanu Predragu Jurčecu.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3614