Sliku idiličnog sela kvari prizor na Željezničkoj postaji Donji Mihaljevec - oronula i grafitima išarana zgrada bez prozora kao da upozorava posjetitelje da produže
Ljetne mjesece brojni turisti u Hrvatskoj, većinom mladi, koriste i za vožnju vlakom, najjeftinijim javnim prijevoznim sredstvom, za dolazak do željene destinacije.
U Međimurje u često stižu i daleki rođaci, potomci davno iseljenih članova obitelji, koji žele barem jednom u životu vidjeti i upoznati kraj za koji ih vežu geni i naslijeđe. To posebno vrijedi za Svetu Mariju i ostatak donjeg Međimurja gdje su se prije 40, 50 godina iseljavale cijele obitelji i odlazile većinom u Australiju trbuhom za kruhom.
Loš prvi dojam
Sliku idiličnog sela odmah po dolasku kvari prizor na Željezničkoj postaji Donji Mihaljevec. Oronula i grafitima išarana zgrada bez prozora kao da upozorava posjetitelje da produže, da nije sigurno i vrijedno zastati u Donjem Mihaljevcu.
Ovo ruglo donjeg Međimurja, s ruševnim spremištima za bicikle koje danas okupiraju razne životinjice i vegetacija, baca lošu sliku na inače uređeno Međimurje. “Jesmo li stigli na Divlji zapad ili u ratnu zonu?”, zabrinuto se pitaju posjetitelji dok silaze s vlaka.
Prvi dojam je najvažniji, a tu činjenicu uporno ignoriraju Hrvatske željeznice koje su dopustile propadanje ove donjomeđimurske postaje. Još je 2020. godine najavljeno rušenje zgrade, no, poput hrvatskih vlakova, i rušenje kasni – na štetu posjetitelja i stanovnika.
