ODLAZAK U MIROVINU

LJUBA BELEC IZ SAVSKE VESI Radila je marljivo pola stoljeća

Kad volite ono što radite, nećete provesti niti dan na poslu, izreka je koja je mnogima dobro znana

Koliko je istinita svatko se od nas uvjeri ili razuvjeri sam. Ljuba Belec iz Savske Vesi, kaže nam, očito je imala i nešto sreće u svom poslovnom životu jer je uživala odlaziti na posao i raditi punih pola stoljeća. Iako je već odavno stekla uvjete za mirovinu, naime u lipnju je navršila 70 godina, radila je sve donedavno.


– Radila bih i dalje da su prilike drukčije. Srećom zdrava sam tako da mogu, no suprugu Franji, koji je već dugo bolestan, se pogoršalo zdravstveno stanje i odlučila sam biti uz njega, govori Ljuba. Sada je domaćica, radi u vrtu i kaže da još ne može vjerovati kako joj dan brzo prođe. Privikava se na novi, drukčiji tempo života jer radila je veći dio svoga života.


– Tko je zdrav i da kaže da ne može ili neće, ne znam što bih mu rekla. Blati se bivši sistem, a onda su nas naučili redu, radu i disciplini. Naravno da je nešto i u čovjeku. Meni je bilo lijepo raditi, ništa mi nije bilo teško i imala sam predivne kolege i prijateljsko radno okruženje. Jesam li imala sreće il’ sam ostavila takav dojam, ne znam. Kod svog posljednjeg poslodavca sam radila punih 27 godina. Svo to vrijeme ni od jednog kolege nisam čula da se na nešto žali ili da bi mu bilo ružno, govori nam Ljuba. Prvi posao bio joj je u MTČ-u gdje je radila 23 godine. Dala je otkaz i otišla privatniku.


Po kiši i tuči


– Ne mogu blatiti MTČ, no bila sam na ludoj normi, ali sam izabrala otići u Alfa car. Moji doma su se bojali privatnog sektora, svi su me pitali zašto sa sigurnog radnog mjesta idem privatniku jer je onda MTČ bila stabilna firma. Ali došla sam privatniku, sad jesam li imala sreće da sam naletjela na takvog poslodavca, ne znam. Mogu samo reći da se marljiv čovjek ne treba ničega bojati. Čistila sam, imala restoran, ma kuhala sam kave cijeloj Hrvatskoj, prisjeća se naša sugovornica i dodaje da su ju svi uvijek poštivali. Belec je završila osnovnu školu, tečaj šivanja i domaćinstva. U MTČ-u je radila u šivaonici, a u posljednjoj tvrtki kao čistačica.


– To nije sve. Poslije posla, poslije 16 sati, još sam radila privatno, čistila sam kuće, uređivala dvorišta. Plaća mi je bila minimalac, ali bila sam zadovoljna. Možda nekada novac nije tako bitan kao dobra riječ. Ali uvijek sam radila i dodatno, morala sam, govori nam. Svih pedeset godina na posao je odlazila biciklom.


– Svaka kiša, svaka tuča, sve me pratilo na biciklu. Nikada nismo imali automobil niti sam polagala vozački ispit. Ironija je to jer sam radila u tvrtki koja se bavila automobilima, kaže ova novopečena umirovljenica. Otkriva nam i da je sad već bivši kolege stalno zovu da ih dođe posjetiti.


– Ovom prilikom zahvalila big svim kolegama na svemu što su učinili za mene, kao i gazdi Damiru Okreši, nasljednicima Arianu i Teodoru, Miroslavu Sulemaniju, Rasimu Feliću koji me zaposlio, šefu Tomici Mižicu i njihovim obiteljima. Zahvaljujem i svojoj obitelji, suprugu, kćerima Tamari i Nataši, zetovima, unukama i praunukama koji su me sve ove godine podržavali i još me podržavaju, sa sjetom se prisjeća dragih kolega i dodaje da bi sve opet ponovila.

*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3612

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije