Kao dugogodišnji domar u Muzeju Međimurja Čakovec, za radnog je vijeka razvio ljubav i strast prema više oblika umjetnosti
Umirovljeni muzealac Siniša Filip Novak iz Svetog Križa za sebe kaže da je s nestrpljenjem iščekivao odlazak u mirovinu u kojoj je dvije godine, iako je obožavao svoj posao domara u Muzeju Međimurja Čakovec gdje je proveo tri desetljeća.
– Jedva sam dočekao da dođem u penziju da konačno počnem raditi. Ima toliko toga što me zanima, a čemu se nisam stigao posvetiti u mjeri u kojoj bi želio kad sam radio. Sad imam više vremena, odnosno raspodijelim si vrijeme. Prije „Dnevnika” si pišem kaj budem sutra radio, na primjer moram zaliti cvijeće, popiti tabletu, pokositi dio dvorišta, ići s psom u šetnju. Kad napravim taj spisak onda sam sebi napišem da sutra imam slobodan dan jer sam sam sebi šef, govori nam Novak uvijek raspoložen za šalu.
Osim obaveza u i oko kuće ima i čitav niz hobija. Piše, slika, kipari i restaurira, a za dušu si svaki dan zasvira violinu. Iza njega su i knjige, „Pelud prezrelih trava” i „Pjesme u boji” a treća „Sjeverna kočija” je u pripremi.
– Likovna umjetnost, kiparstvo, meni je to sve poezija. To znači lijepe stvari. Ako kažem stih, recimo Međimurec sam lijepo bum popeval, makar su mi pesme se žalosne. Ne znam kak bu to na kraju zišlo, ali tak žalosno dale nebu išlo. Napisal bum joj pesmicu veselu kak z raja, to je naša grličica s najlepšega kraja. Ja sam zmešal riječi, kak u likovnoj umjetnosti moraš zmešati boje da bi slika bila ugodna oku. Da bi riječi pjesme bile ugodne uhu, zmešaš riječi. Posložiš ih točno, objašnjava Novak.
– Nisam ja u mirovini, zna se gdje je to, u mirovinu se ide poslije penzije. Tak je pjesnik zaključio, tak bi trebalo biti.
Aktivan sam i u udruzi Pelud.net i servisiram ratne invalide Domovinskog rata.
– Sad smo uz pomoć Međimurske županije, gradova Prelog i Mursko Središće i Općina Mala Subotica, Orehovica i Kotoriba tiskali Zbornik domoljubne poezije koji je nedavno predstavljen u Splitu. Zbornik smo tiskali 4. Gardijskoj iz Splita povodom njihove 32. obljetnice, ističe. Nije bio branitelj, no u Domovinskom ratu izgubio je dva člana obitelji.
– Zato im uvijek pomažem pri akcijama koje imaju veze s umjetnošću, likovnim kolonijama, pjesništvom, kiparstvom, pojašnjava.
Polomljeni kipovi
Vješt je i s kistom te u kiparstvu.
-Trenutno radim na jednoj restauraciji. Važan je pristup materiji. Vidjeti od čega je nešto napravljeno, je li gips, beton, kamen, drvo. Primjerice, kamen se ne smije bojati uljem, a kod nas je to posvuda slučaj. Svi piljeki se farbaju s uljanim bojama, objašnjava dodajući da je dosad restaurirao nekoliko kipova. Sada pak pred sobom ima kipove iz 17. stoljeća koje je spasio iz otpada.
– To su kralj Stjepan, sveti Stjepan i Majka Božja koji su bili u Maloj Subotici ispred crkve, ali su srušeni. Bilo je predviđeno da fragmenti, kamenje, budu temelji za neke nogometne svlačionice. No, ostatke su dovezli tu k nama pa smo pokojni profesor Josip Vidović i ja to pokupili. Bilo je to već prije 15 godina. Te komadiće sam spojio i sad idu na restauraciju. Sveti Stjepan je bio u nekih deset komada.
Bio je još i sveti Antun među tim komadima, no završio je negdje u Maloj Subotici kod nekog privatnika. Koliko sam uspio doznati kipove su inače radili talijanski majstori. Obnoviti ću ih na temelju stare fotografije koju imam. Nadograditi ću što nedostaje, obojiti. To nije postupak koji traje mjesec dva. Jako mi je zanimljivo iz ničega napraviti nešto isto kao i lončarsko kolo na kojem nekaj zvrtiš, kaže Novak, dok nastavlja o slikarstvu:
Na neki način čovjek pokušava zaustaviti vrijeme. To se može i snimanjem filma. Time pokažeš neko vrijeme, taj trenutak iz onog vremena. Slikom sam zaustavio kako je netko izgledao prije recimo deset godina. Znači zaustavio sam osjećaj toga vremena. Slikati sam učio u Muzeju Međimurja. Najveća inspiracija mi je bila Marika Šafran Berberović, naša umjetnica koja sada živi u Zagrebu. Ona je za moju prvu knjigu „Pelud prezrelih trava” radila naslovnicu. U muzeju sam sretao razne profile ljudi, umjetnike iz cijele Europe.
Taj miris boje, tih slika daje mi poticaj za nešto drugo. U muzeju je još bio akademski slikar i kipar Stjepan Jerković koji je bio vrstan majstor i umjetnik i koji mi je uvijek je dao podršku, uvijek sve rado objasnio, prisjeća se. A sad svoje znanje i ljubav prema umjetnosti ispoljava na svoju, ali i radost svih koji imaju prilike uživati u njegovim stihovima, slikama, skulpturama.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3611
