Za njega je Dobrovoljno vatrogasno društvo Mihovljan trebalo napraviti posebnu zahvalnicu jer Hrvatska vatrogasna zajednica takve kakva je trebala za člana Ivana Vincetića, nema.
Naime, može se pohvaliti s čak osam desetljeća dugačkim
vatrogasnim stažem.
– Bil sam mali kad sam došel u vatrogasce, imal sam deset godina.
Moj tata Florijan je bil vatrogasac, on i jedan
od osnivača našeg društva, pa sam onda nastavio njegovim putem,
prisjeća se Vincetić svojih početaka.I ondašnja je mladež morala
vježbati, bila je to čak i zapovijed.
– U nedjelju ujutro smo išli na misu, ali je bila zapovijed da
moramo malo vježbati prije ručka. Poslijepodne pak smo išli na
vježbu. Kao djeca smo imali ručnu špricu, a ona je radila
po principu “polje tiraš, bolje ide”. Vodu smo nosili u kantama.
Na tome smo mi vježbali. Na šprici nas je bilo sa svake strane.
Kad su došli agregati više nismo koristili špricu, govori ovaj
vatrogasni veteran koji će u listopadu proslaviti devedeseti
rođendan. Druga vremena su to bila, pa je Vincetić išao u
mađarsku osnovnu školu.
– Na mađarskom smo se učili i znao sam govoriti. Sad više ne znam
mađarski jer se nemam s kim razgovarati. Nekad dok smo znali doći
u Čakovec sam se tu razgovarao mađarski, a dalje sam
rekao “nem tudok magyarul” odnosno ne znam mađarski. Još uvijek
nešto razumijem dok čujem mađarski, ali neću baš govoriti da ne
bi nešto krivo rekao, priznaje. Radni je vijek proveo u
nekadašnjem GK-au, na terenu po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. I
tamo je bio aktivan kao vatrogasac.
– I tamo sam polagao ispite za vatrogasca. Pitao sam tajnika gdje
su papiri, a on mi rekao što će ti papiri, glavno da mi idemo na
druženje, prisjeća se. A upravo je druženje s kolegama
vatrogascima ono što i danas najradije pamti u svojoj dugoj
vatrogasnoj karijeri.
– Najljepše mi je bilo dok sam bio mlad kad smo išli na vježbe.
Sad kad sam veteran to mi je isti najljepši dio. Kad smo došli u
Sloveniju na takmičenje, zvali su me Vujča, svi me tako zovu,
tamo su mi rekli da nek budem zadnji da ne moram ići dva puta ako
bi trebalo. Pazili su na mene, štedili su me jer sam bio
najstariji, govori naš sugovornik.
Vatrogastvo život znači
Godine ga ni danas ne sprečavaju da se druži sa svojim omiljenim
vatrogascima. Redovito odlazi na skupštine, druženja, pa čak i na
gostovanja, od Marije Bistrice do Kobilja u Sloveniji.
– Naš predsjednik Josip Jezernik uvijek kaže da
se voziti mogu, a tamo gdje se ide pak mogu sjediti. Zašto onda
ne bi išao. To me drži priznaje. U svojoj je dugoj vatrogasnoj
karijeri zbog posla koji ga je odveo iz Međimuja manje bio na
intervencijama, no sjeća je da je s ostalim članovima društva od
vatre spasio bratov štagalj.
– Jedan smo spasili, drugi je ipak izgorio a s njim i vršalica,
mašina za mlatiti kaže. U društvu je obavljao i neke funkcije.
Bio je zamjenik predsjednika, od 2009. je počasni vatrogasni
časnik, od 2011. godine vatrogasni veteran.
– Jedno vrijeme sam bio blagajnik, a nitko nije mogao podignuti
novce za društvo osim blagajnika. Kako sam ja bio na terenu, a
društvu su trebali su novci, znali su čak moju ženu Anu tražiti
da im ona da novac govori Vincetić koji je svoju ljubav prema
vatrogastvu prenio i na potomke.
Ima dvoje djece, sinove Željka i
Zdravka. Zdravko je već desetljećima
vatrogasac, bio je tajnik, zapovjednik, član je upravnog odbora
DVD-a. Ima petero unučadi i šestero praunučadi. Unuka
Martina Pongračić ja vatrogaskinja, trenutno
tajnica DVD-a Mihovljan. Kaže nam da je njen pradjed s druge
strane Andrija Radek također bio jedan od osnivača DVD-a
Mihovljan kao i majka Vesna ali i strina
Milena.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3547