Dan je bio sunčan i vruć, a u debeloj hladovini svoga grunta travu je za krave kosio Stjepan Ladić
– Kosim kak negdar, s kosom, kak drugač? Imam dvije krave koje vole svježu travu. Neki dan su me čudno gledale kad sam im donio suhu – rekao nam je gazda poznatiji kao Lesarov Štefko. Isklepao je kosu i nastavio s preciznim otkosom.
Mjesto radnje je zapadna padina Kukoličeve grabe u Tupkovcu, u šumi sakrivenom naselju općine Gornji Mihaljevec. S njegovog se manja vide tri naselja, ovdje Tupkovec dodiruju Martinuševec, Sveti Urban i Železna Gora.
– Tu sam rođen i odrastao, kuća je iz 1896. godine! Nije loša, a ako i propusti tu su kante. Zidovi su debeli 60 centimetara – kaže nam Lesarov Štefko.
Rođen je 1960. godine kao najmlađi od šestero braće i sestara. Otac Matija Ladić doživio je 94 godine, a majka Marija Ladić 90 godina. U vojsci su ga željeli zadržati kao vozača, kaže, ali je želio da netko ipak živi na imanju s roditeljima. Braća su mu u Ljubljani, Mariboru i Svetom Urbanu, a sestre u Prekopi i na imanju pored njega.
Pravi koršmit
– Nisam se ženio i na kraju sam ostao sam na gruntu. Kaj bum s ženskom danas? Dojiti ne zna, vodovod nemam, a ni pralni stroj; vodu nosim iz zdenca. Ženska mi samo more pobrati to malo penezi kaj imam – šali se neprestano Lesarov Štefko.
Cijeli je život tako poljoprivrednik. Do 1985. godine orali su s kravama, a tada su kupili traktor. Krava je bilo više, mlijeko su davali za otkup, no shvatili su da to ne ide u račun, cijena je neprestano padala. Danas stoga ima samo dvije krave, uzgaja kukuruz i pšenicu, a ovih je dana dobio i telicu!
– Otelila se prije dva tjedna, sam sam to riješio. Međusobno si pomažem sa susjedima. Nedavno sam jurio do njih, ali se već otelila kad sam stigao, a i oni pomognu meni kad treba. Preklani se tele telilo na rikverc, to sam prvi put doživio. Prvo su izašle noge, do koljena, pa sam tak i potegnul van – opisuje nam kako sam rješava zahtjevne situacije. Pravi je pravcati koršmit, kako bi stariji ljudi u brijegovima nazvali veterinara.
Ništa ili sve?
Morao je to naučiti, biti sam svoj majstor, jer teško bi smogao novca za dovođenje veterinara. Primanja nema nikakva, nije si uplaćivao poljoprivrednu, a još nema godina za mirovinu. Ima šest mjeseci braniteljskog staža, ali to mu ništa ne donosi, stoga je svaki novčić bitan, ali on se ne uzrujava zbog toga već je uvijek vedar.
– Imam tri kokoši pa se nađe poneko jaje za pojesti. U vrtu ima nešto krumpira, ali grašić nije htio izaći. Odem u trgovinu i kupim kruh pa ga stavim u škrinju. Soli imam puno, kupio sam jednom 50 kilograma – kaže i ne žali se.
Kakav takav prihod bude mu kad proda telića. Nažalost, dodaje, ovo je telica, a za njih manje plaćaju jer sporije “nabiru” težinu. Trenutno na nju ode mlijeko, a inače zna napraviti svježi domaći sir.
– Imam i male gorice, na količe. Lani je slabo bilo, kaj rodi to popijem, ali ne pušim – kaže još. I to je to, Lesarov Štefko živi jednostavno i skromno. Neki će reći da nema ništa, dok će drugi reći da ima sve. Jede i pije ono što si na gruntu privrijedi žuljevitim rukama i živi u posvemašnjem miru u kojem mu kvocaju jedino tri kokoši…
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3610
