Na Ivanje, 30. lipnja, u Goričanu će se održati posebno misno slavlje - zlatna misa povodom obilježavanja 50 godina svećeništva velečasnog Pavla Markača
Na Ivanje, 30. lipnja, u Goričanu će se održati posebno misno slavlje – zlatna misa povodom obilježavanja 50 godina svećeništva velečasnog Pavla Markača. 50 godina svećeništva, pola stoljeća plemenitog poziva i služenja Bogu i čovjeku, veliki je jubilej.
Tom smo prilikom, ali i povodom obilježavanja dana sv. Petra i Pavla, dakle imendana velečasnog Pavla Markača, kontaktirali velečasnog, koji je od 2020. u mirovini, i doživjeli jedan od najugodnijih i najradosnijih razgovora ove godine.
Što Vas je inspiriralo i kada ste se odlučili da uđete u poziv svećenika?
Ljubav prema oltaru započela je u mojem djetinjstvu. Tu su ljubav u mene usadili moji roditelji. Naime, kod nas se uvijek molilo i išlo na misu. Bio sam i ministrant u crkvi u Goričanu. Ja jednostavno nisam mogao bez toga. Da nisam postao svećenik, bio bih najnesretniji čovjek na svijetu. Svećeništvo je uistinu poziv, a ne samo zanimanje. Sveti Pavao je rekao: “Sve mogu u onome koji me jača”. Pa sam tako i ja u Bogu našao snagu i volju da budem svećenik. Biti svećenik je nezasluženi Božji dar.
Ove godine obilježavate pola stoljeća svećeništva. Odakle ste crpili snagu i strast? Rad s ljudima zna biti zahtjevan i velika je odgovornost voditi i brinuti se za zajednicu.
Koga Bog zove, njemu i daje snagu. Ja sam po sebi ništa ne bih mogao. Vodila me prvenstveno misao “ljubi Boga i bližnjega svoga”. Božje je čudo što sam mogao pomagati ljudima i zajednici čak 50 godina. Kada je bilo najteže, sjetio sam se da je Bog bolji nego što mi mislimo, a i ljudi su bolji nego što mi mislimo. I kada su mi se na putu našle teškoće, išao sam hrabro naprijed. To je ta nevidljiva duhovna snaga koja dolazi od Boga.
Bili ste župnik u Imbriovcu, Legradu, Svetom Đurđu, Nedelišću i Svetoj Mariji. Kakav je bio osjećaj otići iz župe i oprostiti se od župljana s kojima ste živjeli i za koje ste brinuli?
Moja prva župa bila je Imbriovec i kažu da se prvu župu nikada ne zaboravlja. Bio sam još mlad, no kada sam napuštao župu moje se srce lomilo. U Svetoj Mariji sam bio najduže, 22 godine. Bez obzira na dužinu službe u pojedinoj župi, kada župnik ostavlja župu slama mu se srce. Svaki svećenik u srcu zauvijek nosi svoje župljane.
Ja sam volio raditi za svoje župe i župljane. Između ostalog, izdao sam i četiri monografije o župama Imbriovec, Goričan, Nedelišće i Sveti Đurđ. A zlatnu misu neću samo slaviti u Goričanu, već sam pozvan i u moju prvu župu u Imbriovcu gdje će se 7. srpnja održati zlatna misa, ali i u Svetu Mariju, moju posljednju župu, gdje će se 11. kolovoza održati zlatna misa.
Živimo u vrlo teškim vremenima. Okruženi smo raznim nedaćama, ratom, siromaštvom, vremenskim nepogodama. Ljudi osjećaju bespomoć. Imate li riječi ohrabrenja za naše čitatelje?
Ponovit ću riječi svetog Pavla: “Sve mogu u onome koji me jača”. Poručio bih čitateljima da uvijek postoji izlaz iz svake teške situacije, ne treba očajavati, već hrabro nastaviti dalje. Ne možemo utjecati na ratove i krize u svijetu, no možemo moliti za sebe i druge, možemo moliti Boga da nam pomogne i da snage. Kako je zapisano u jednom psalmu: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te pokrijepiti”.
