Kada učenik ne uradi neki zadatak, učitelj ga upozori a on mu odvraća 'Poslat ću vam tatu! Ne znate vi tko je on!'
Možete li zamisliti neke od ovih scenarija?! Učenik šeta po učionici kad god želi, na upozorenje da radi kao i ostali, galami da ima papire i da on može što hoće. „Što mi možete?!“
Učenik kad se naljuti, udara šakom o zid koji je od knaufa i trag šake ostaje unutra. Uz udarac idu i popratne psovke. Uskoro taj zid postaje vreća za boksanje i ostalim učenicima. Štetu plaća škola jer ne smije naplatiti maloljetnoj osobi a roditelji kažu da ne žele platiti.
Učenica otvara lažni profil na društvenim mrežama i tajno fotografira povučenu i introvertiranu djecu te ih ismijava ružnim komentarima u kojima se pridružuju i ostali. Time skuplja lajkove i misli da je cool.
Kada učenik ne uradi neki zadatak, učitelj ga upozori a on mu odvraća „Poslat ću vam tatu! Ne znate vi tko je on!“
Ne, ovo nisu izmišljeni scenariji. Ovo su stvarni događaji koji postaju svakodnevica u školama. Nekada smo to gledali na američkim filmovima a danas proživljavamo u našem sustavu.
Jasno mi je da su djeca sve više revoltirana i frustrirana školskim sustavom koji nudi previše činjeničnog znanja. Razumijem i to da prolaze kroz raznorazne razvojne faze u kojima hormoni odigraju veću ulogu.
No, poriv za nekulturom i bezobrazlukom ne toleriram i ne mogu i ne želim razumjeti.
„Lijepa riječ i zlatna vrata otvara“ za većinu njih ne vrijedi. Što si bolji prema nekima od njih to veći pritisak imaš i od roditelja. Na žalost, ovo postaje tužna svakodnevica u našim školama. Srećom u pitanju su pojedinci koji je sve više.
Uzrok možemo tražiti u mnogočemu:
- u tome što roditelji ne provode dosta vremena s djecom jer moraju raditi
- u prepopustljivom odgoju
- u tome da dijete ne treba samo skupe tenisice već i kvalitetno vrijeme i iskrene razgovore s roditeljima
- u tome da su znanja u školskom sustavu previše činjenična i njima dosadna
- u tome što od malih nogu provode previše vremena na mobitelu i igricama koji su puno zanimljiviji od nastave
- vlada nedostatak radne discipline i radnih navika
- mnoga djeca nisu dovoljno socijalizirana te im je rječnik osiromašen
- ima učitelja koji i dalje forsiraju nastavu na klasični tradicionalan način koji je djeci nezanimljiv
- rađaju se djeca koja rade samo ono što ih zanima a sve što su obaveze i dužnosti koje im se ne sviđaju, prebacuju odgovornost na roditelje
- sve je više djece koja nemaju emocionalnu regulaciju
- roditelji rade umjesto njih
- forsiraju se visoke ocjene koje nemaju temelj u znanju učenika –
Ista ta djeca će već za nekoliko godina biti radnici u našem društvu i pojedinci na radnim mjestima. Već sada od poduzetnika doznajem da ne dolaze redovito na posao, uzimaju slobodne dane jer su predugo igrali igrice, dolaze nenaspavani na posao ili pak uopće ne dođu i ne jave se već ih šef zove da pita zbog čega nisu došli. Ne osjećaju obvezu da jave.
Kakvo društvo želimo?
Definitivno su popustljiv odgoj i odrastanje uz ekrane uzeli danak na nekoliko generacija i taj dio ćemo teže ispraviti. Sreća je da nije tako kod svih već ipak ima roditelja koji odgajaju kulturnu, pristojnu socijaliziranu djecu no njih ovi ostali vrijeđaju i omalovažavaju. Pritisak koji doživljavaju ti roditelji je isto velik.
Reći ćete uvijek je tako bilo. No, nikada nije manjina bila toliko glasnija koliko je danas. Društvene mreže su dale prostor hejterima, nekulturnim i nepismenim ljudima koji uglavnom nigdje ne rade i imaju čitav dan da po društvenim mrežama pišu i pljuju po svačemu, bez cenzure. Živimo demokraciju i slobodu izražavanja, rekli bi neki. Realno, živimo nekulturu, ljude koji te uživo ni ne pozdrave dok su na društvenim mrežama u prvim redovima.
Je li to društvo koje sebi želimo? Je li to svijet koji želimo svojoj djeci? Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, pa i šire.
Što možemo učiniti?
Potruditi se da svoju djecu i unuke odgojimo u pristojne, kulturne, disciplinirane ljude koji su socijalizirani i empatični. Samo takva bića mogu naše društvo voditi u pravom smjeru. Očekivati da će dijete raditi ako kao roditelj sve napraviš za njega, je laganje samom sebi. Sve je više stručnih osoba koje se time bave, pa vas lijepo molim, potražite pomoć.
Sve mi češće dolaze klijenti 20+ koji nisu završili školu ili pak su završili i ne žele raditi. Ne mogu se snaći u životu. Mislili su da ako „odu van“ (u druge države) da tamo neće morati puno raditi i da će im plaća biti 3 ili više puta veća nego li ovdje u Hrvatskoj. Vratili su se razočarani jer su shvatili da se tamo radi po čitave dane i nemaju vremena živjeti, a i ne plaćaju ih dovoljno po njihovom mišljenju.
Radi se o ljudima s dvadeset i nešto godina koji su radno sposobni ali ne žele raditi jer im se ne isplati za tako malu plaću. Pišem vam ono što mi oni govore. Roditelji im u očaju plaćaju pomoć da se pronađu i otkriju što bi željeli raditi te da počnu živjeti.
Ti su ljudi bili djeca kojima su roditelji radili zadatke umjesto njih i nisu ih naučili disciplini. Bez radne discipline koja se razvija kroz školovanje jer radiš disciplinirano ono što ne voliš i učiš da ćeš i na budućem poslu morati raditi i ono što ti se ne sviđa pored onog što voliš, ti ljudi neće biti radno sposobni. Neprestani otkazi i seljenje s posla na posao. O sebi imaju vrlo visoko mišljenje. Pljuju po poslodavcima a sami ne bi otvorili ništa svoje kao ni radili za nekog za po njima malu plaću.
Za razmisliti, zar ne?
Ako ste roditelj djeteta koje vam ide u osnovnu ili srednju školu, razmislite kako odgajate dijete i u što želite da se razvije. Razmislite je li na vama da trčite u školu noseći djetetu stvari koje je zaboravio ili je to njegova dužnost. Razmislite želite li dijete koje ima sve petice i ima o sebi visoko mišljenje a nesposobno je za život i rad. Razmislite o tome da ste vi kao roditelji ti čije je dijete produkt odgoja kojim odgajate i podučavate.
Može drugačije. Pokazuju primjeri djece koja nisu takva.
Zato potražite pomoć na vrijeme a ne kada bude prekasno!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
