Naša vijest o otvaranju Mohanji centra mira Hrvatska u Goričanu, u prostorima nekadašnjeg Zelengaja, privukla je veliku pozornost javnosti
Naša vijest o otvaranju Mohanji centra mira Hrvatska u Goričanu, u prostorima nekadašnjeg Zelengaja, privukla je veliku pozornost javnosti. Iako je namjera članka bila razjasniti dolazak ove neprofitne organizacije u Goričan, brzi pregled preko većine Facebook komentara ispod objave pokazao je one negativne strane našeg društva – nerazumijevanje, podsmijeh i mržnju prema nepoznatome.
Stoga smo odlučili posjetiti Mohanji centar Hrvatska i sami pogledati čega se točno boje “Facebook ratnici”. Dočekalo nas je šareno društvo članova i volontera iz Srbije, Bosne, svih dijelova Hrvatske, ali i Međimurja.
Neshvaćanje izazvalo negativne reakcije
Eni Buljubašić, voditeljica Centra u Goričanu, inače docentica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Splitu, opisala nam je financiranje Centra, ali i besplatne usluge za svakog tko želi posjetiti njihov prostor: “Centar djeluje na temelju samoodrživosti. U Centru ćemo organizirati festivale, programe na razini cijele Hrvatske, ali i inozemstva veće skupine ljudi, a programi i festivali, kao svojevrsni retreat, će trajati po tjedan dana.
Te ljude će trebati nahraniti, znači tu upadaju lokalni proizvođači povrća i voća od kojih ćemo otkupljivati hranu. Naravno da sve to košta. Zato za retreatove nekada imamo predviđenu kotizaciju, a nekada nam sudionici ostavljaju donacije. Radi se o cjelodnevnim aktivnostima koje provode stručnjaci, a uključen je i ručak. No naša vrata bit će otvorena lokalnoj zajednici svakog dana od 6.15 do 7.30 sati ujutro za aktivnosti poput meditacije, vježbe disanja i joge koje će, naravno, biti besplatne”.
“Komentari na Facebooku i negativne reakcije dolaze iz neznanja. Ljudi se boje onoga što im je nepoznato. Našim radom povezat ćemo se s raznim organizacijama u Međimurju i Hrvatskoj i pomagati u zajednici. Komentari mržnje nas ne obeshrabruju, ne vežemo se za ljutnju i negativne emocije”, odgovara nam Eni na pitanje o negativnim reakcijama na Facebooku.
Na naš upit o naplati tečajeva, koji su se spominjali kao “navlakuša” u komentarima na naš članak, Eni odgovara:
“Ljudi imaju taj stereotip o zajednici ili udruzi koja se bavi duhovnosti da je duhovno besplatno. Da, mi vjerujemo u koncept služenja zajednici, ali vjerujemo i u zakon razmjene. Mnogi od nas su ostavili poslove kako bismo služili zajednici, a moramo plaćati struju i vodu u centru, hranu za volontere. Moramo od nečeg živjeti. No sve donacije i kotizacije idu dalje, bez posrednika, one dospijevaju u zajednicu i pomažu najpotrebitijima. Evo, pozivam i lokalne župe da nam se jave te da nas upute na pojedince ili obitelji kojima je potrebna pomoć. Ako bilo kako možemo djelovati pozitivno, uključit ćemo se u dobrotvorne akcije”.
Sok od bazge umjesto gemišta
Za Centar u Goričanu brinu se i tamo žive rezidenti Lea Kosovac s Pelješca, Dejan Jovanović iz Srbije te Vimala Bjelaković iz Splita. Vimala je ujedno i predsjednica fondacije ACT Hrvatska, jedne od volonterskih platformi preko koje djeluje Mohanji fondacija. Za život u Centru u Goričanu kaže: “Centar živi po određenim pravilima, ovdje je zabranjen ribolov, nema konzumacije alkohola, droga, zabranjeno je pušenje. To je možda sitni trn u oku lokalnog stanovništva koje je naviklo ovamo dolaziti na piće i ribolov. Još nam zaluta tu i tamo koji lokalac s nadom da će kod nas popiti gemišt, a dočeka ga sok od bazge”.
“U našem radu povezani smo i s crkvom, recimo u Zagrebu radimo s Domom Majke Terezije. Mirela Palić, jedna od naših članica koja upravo boravi u Centru, je u Peruu dugi niz godina u sklopu ACT-a Peru radila s redovnicama i bratovštinama u pomaganju osjetljivim skupinama društva. Kada je bio potres u Banovini, mi smo se odmah organizirali i pružali pomoć od prvih dana u naseljima i selima do kojih nije mogla stizati pomoć na vrijeme. Evo, već četvrtu godinu za redom vodimo djecu iz Gline na more, i na taj način pomažemo.
Donacije koje dobivamo ne koristimo za marketing ili plaće, naš rad se bazira potpuno na slobodi i volontiranju i taj novac odlazi u zajednicu, bez posrednika. U Splitu pomažemo na način da plaćamo privatno doškolovanje djeci koja su izgubila pravo na školovanje nakon što su završila u Domu za djecu s problematičnim ponašanjem. Tako im pružamo ruku i poticaj da naprave nešto od sebe, da ne završe kao beskućnici ili gore”, opisuje Vimala.
Na to se nadovezuje Dejan: “Prirodno stanje ljudi je da pomažu i da daju nesebično. Povijest, društvo, odgoj i još mnogo razloga odmiču nas od našeg prirodnog stanja i da uvjetujemo pomoć, odnosno da tražimo protuusluge, da očekujemo darove. Nastojimo se transformirati u višu razinu postojanja, ostaviti negativne emocije i orijentirati se na mir i ljubav”.
Privukli i lokalno stanovništvo
U Centru smo susreli i nekoliko lokalaca, među kojima je bio i Rajko Gavez, jedan od zaslužnih za predlaganje dolaska Mohanji centra mira u Goričan. O svom iskustvu i priključivanju organizaciji je rekao: “Privukao me ispravni cilj, nesebično pomaganje, odgovornost prema sebi i svijetu, pomaganje ljudima – sve ono što danas nedostaje u svijetu. Svi smo jedno i svi smo povezani. Privukla me i ideja da je istina ono što sam iskusiš, vidiš i doživiš”.
Sandra Švenda iz Preloga odlučila je pak sudjelovati na brojnim besplatnim radionicama i aktivnostima koje je Centar organizirao povodom Dana otvorenih vrata udruga od 6. do 8. lipnja: “Zanimalo me što će sve nuditi u Centru i htjela sam isprobati tehnike disanja i joge koje demonstriraju. Ja se i poslovno bavim sličnim tehnikama, tako da je moj posjet bio i više nego koristan”.
Što god da mislili o Mohanji centru mira u Goričanu, morate priznati da je njihov cilj i koncept plemenit, a vrijeme će pokazati hoće li ih lokalna zajednica prihvatiti i naučiti živjeti uz njih. Lea Kosovac, jedna od rezidentica centra, na to zaključuje: “Što vrijedi osmijeh ako ga nisi nekome poklonio”.
