Prema podacima MUP-a, u vlasništvu građana je 314.783 komada oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog vatrenog oružja te 34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve i 6565 bitnih dijelova oružja.
Iznijeti podatak, ističu u MUP-u, obuhvaća i oružje koje pripada
policajcima, pripadnicima oružanih snaga i pravosudne policije,
zaštitarima, sportskim streljačkim i streličarskim organizacijama
te pripadnicima drugih državnih tijela koji su ovlašteni držati i
nositi oružje, piše Danas.hr
Za držanje je u Hrvatskoj registrirano 47.470 komada oružja, za
držanje i nošenje 232.415, dok je za 34.898 komada oružja izdana
potvrda o prijavi oružja kategorije C, precizira MUP.
U policiji napominju da Zakon o nabavi i posjedovanju oružja
omogućuje nabavu oružja i u svrhu sakupljanja, međutim takvo
oružje se ne može nositi niti se za njega može nabavljati
streljivo. Isti zakon, dodaju u MUP-u, ne propisuje ograničenja u
smislu broja komada oružja koje građani mogu nabaviti.
Osobna sigurnost, nakon lova, drugi razlog traženja odobrenja za
oružje
Podaci s kojima raspolaže MUP ukazuju da je protekle tri godine
narastao broj podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za
nabavu oružja.
Tijekom 2020. podneseno je 18.392 takvih zahtjeva, a iduću godinu
njih 20.057. MUP je tijekom 2022. zaprimio 21.226 zahtjeva za
nabavu oružja, dok je do 22. veljače ove godine podnijeto 1893
zahtjeva.
MUP precizira da građani najčešće nabavljaju oružje radi lova,
dok je osobna sigurnost druga najzastupljenija kategorija. Treća
po redu je sportsko streljaštvo, dodaje policija.
Ovlašteni sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje te
predsjednik Hrvatskog saveza za praktično streljaštvo (IPSC
Hrvatska) Dubravko Gvozdanović u razgovoru za Hinu
ocjenjuje da povećanje broja podnijetih zahtjeva za nabavu oružja
nije u tolikoj mjeri značajno da bi mu se pridonosila veća
medijska pažnja.
Također napominje da se radi o podnijetim zahtjevima što ne znači
da su svi ti zahtjevi i realizirani kupovinom oružja.
Gvozdanović ističe da tek oko šest posto Hrvata posjeduje legalno
oružje, što nas, smatra, ne čini naoružanom nacijom u odnosu na
ostatak svijeta. Međutim, Hinin sugovornik ističe kako postoje
dva razloga da Hrvati posljednjih godina sve više legalno žele
nabaviti oružje.
“Razlozi leže u općoj nesigurnosti uzrokovanoj pandemijom
covida-19, ali značajno više zbog neizvjesnosti koja je
prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu, a koja se u konačnici
pretvorila u brutalni rat.
Samim time, ljudi se osjećaju nesigurnima i osobno znam mnogo
ljudi koji su poželjeli imati oružje radi samoobrane, a da ga
prije nisu htjeli posjedovati”, kaže Gvozdanović.
Stručnjak ukazuje kako u povećanom interesu za vatrenim oružjem
na lokalnoj razini ne treba zanemariti ni uspjehe hrvatskih
proizvođača oružja na stranom i domaćem tržištu.
Pritom skreće pažnju na hrvatsku tvrtku HS Produkt čiji su
proizvodi postali svjetski prodajni hitovi, a riječ je o pištolju
H11 kalibra 9×19 milimetara te dugoočekivane civilne
poluautomatske inačice vojne puške VHS2 koja je standardna puška
hrvatske vojske i policije. Radi se, kaže, o uistinu traženim
artiklima čija prodaja također utječe na priču o povećanom broju
zahtjeva za nabavu oružja.
Nejasna zakonska regulativa
Iza suhoparnih MUP-ovih statistika, kako kaže Gvozdanović, krije
se i jedna “caka” prema kojoj ispada da se u Hrvatskoj najviše
prodaje lovačko oružje. Tvrdi da je MUP nesklon izdavanju oružnog
lista za držanje i nošenje vatrenog oružja za samoobranu pa
građani preko lovačkih ispita i iskaznica nabavljaju pištolje ili
civilne poluautomatske inačice vojnih pušaka koje načelno ne
trebaju za lov, već ih jednostavno žele posjedovati što samo po
sebi, kaže, nije niti smije biti problem.
Govoreći o Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana,
Gvozdanović naglašava da je regulativa nejasna u mnogim
segmentima pa čak i kontradiktorna.
“Aktualni zakon zahtijeva određene preinake, primjerice tim više
što predlagatelj, odnosno MUP prilikom pripreme novog zakona
2018. nije bio voljan prihvatiti prijedloge o legalizaciji
prigušivača koji danas postaju nužnost u Europi, posebice kod
lovaca. Tu se vidjelo da predlagatelj zakona ne poznaje materiju,
već isključivo djeluje putem zabrana i ograničenja”, kaže
stručnjak.
Također ističe da mnogi dvojbeno napisani članci zakona
ostavljaju dojam pravne nesigurnosti jer, kako tvrdi, policijske
uprave različito tumače članke zakona, što ne može biti cilj
zakona. Uz to, ocjenjuje da je zakonodavac načelno nevoljkog
stava da građanima dozvoljava legalnu nabavu oružja u svrhu
samoobrane, a da pritom takav svoj stav nikada nije argumentirano
pojasnio.