Profesor Kutnjak došao je iz Žabnika prije 60 godina te je desetljećima bilježio sve što vidi i na koncu izdao knjigu
Sljedeće godine profesoru Ivanu Kutnjaku, književniku, pjesniku i magistru znanosti filologije rođenom u Žabniku, bit će 60 godina kako je učiteljskim poslom stigao u Sveti Juraj na Bregu. Isprva je živio u Pleškovcu, a danas je u Dragoslavcu te cijelo vrijeme pomno prati i bilježi ono što vidi oko sebe.
Napisao je stoga knjigu pomalo mističnog naslova “Čudesna priča nestalih tabulata”. Jednog toplog dana sredinom svibnja sjeli smo s njim na terasu na Veneri i uz gemišt lokalnog proizvođača ispričao nam je priču.
– Nakon obrazovanja, 1965. godine, sam došao u OŠ Lopatinec. Iz Pleškovca se u Zasadbreg na inventarizaciju išlo u čizmama, šumom i kroz blato; tako su i djeca dolazila. O Dragoslavcu da ne pričam, dolazilo se šumom, preko potoka. Ni glavna cesta tada nije imala asfalt. U četvrtom razredu sjedila su 52 đaka. Grijalo se na drva, a to je bilo sve samo ne peć, sve je bilo u dimu. U odjelu u Vučetincu je bio čučavac. Kako onda očekivati od đaka da tako i izgleda? No uvijek sam se trudio podizati ih, gurati i afirmirati – priča nam dok komentiramo kvalitetu domaće kapljice.
Provokator
Od 1982. bio je stručni suradnik u Tehničkoj školi u Čakovcu, 1995. postao je županijski pročelnik za kulturu i “kumovao” osnivanju velikog broja KUD-ova, da bi bio umirovljen kao stručni suradnik u Graditeljskoj školi u Čakovcu. No jurovska fara, otkad je kročio u nju, bila je u centru njegova interesa. To i isijava iz novog djela, iako u širem kontekstu.
– Moja knjiga je Sveti Juraj uronjen u povijesni i geografski prostor, u sve perturbacije koje su snašle Međimurje, od dekapitacije Zrinskih, preko nasilne mađarizacije do danas. Čitatelju ostavljam da otkrije što znači naslov. Tabulati su bili gotički oslikani svodovi religioznog karaktera. Kad su dotrajali, po europskoj su modi barokizirani – kaže pomalo zakučasto, ali baš zato vrijedi iščitati djelo. Ne kažu kritičari bez razloga da je riječ o autoru koji eksperimentira i provocira.
Prava roba
No da se vratimo u 2024., pitamo ga kako kao kroničar vremena vidi Sveti Juraj danas. Nazdravljamo pa kaže, opet na sebi svojstven način:
– Danas je ovo jedno raskošno, odnjegovano stablo kojim bi se podičio svaki botanički vrh. Jedinstveno je i po krošnji i po opsegu debla, uz izuzetak nekoliko okljaštrenih grana koje su bure slomile i odvukle negdje u Njemačku, Kanadu, Australiju. To je jedina tragična točka, kad odu mlade obitelji. Kad sretnem bivše đake, oni cvatu što se mogu pohvaliti, ali nisu svjesni svoje sudbine koja ipak nije tako sjajna. Danas sve mogu imati ovdje, sve želje ispunjene. Od komunalija i predškolskog odgoja do perspektive i posla. Mogu i reći što misle te će ih se čuti – smatra.
Potom hvali domaće vinare, posebno Dvanajščake, Turke i Palašeka. Kaže kako si, kad je došao ovamo, nakon fešte morao računati na ozbiljnu glavobolju, a u podrumima su bili pravi nadriliječnici.
– Kočili su se natpisi na bačvama kao da je vino za carski stol, a kad probaš, bilo je to sve i svašta. Danas pak imaju izvrsnu kapljicu i mogu se njome dičiti – ocjenjuje.
Rado se sjeća kako 70-ih i 80-ih nije bilo klijeti gdje se, u velikom društvu, vikendom nije orila pjesma. To mu danas nedostaje, uz berbu je riječ o turističkom potencijalu. Ne treba čekati da nam dođe netko iz Zagreba, smatra. No svjestan je i (financijskih) prednosti novog vida turizma, kuća za odmor.
Pamti i tu noć…
A on živi mirno, noću piše pjesme, rado kuha te ima četiri jazavčara – Balu balu, Doru, Gitu i Guchya. Za kraj ga pitamo je li njegov Žabnik doista najsjevernija naseljena točka u RH.
– Da, vidi se to na karti da je u biti Marof deset metara sjeverniji, priznam to Marofčanima. Stvar je u tome da je autor projekta izmjere bio stanovnik Žabnika – smije se te se rado prisjeća mladosti. U selu s 50 kuća imali su pravi četveroglasni zbor i svake večeri pjevali cijeli repertoar na ogradama!
– Pa čehare, luščare, koline, bio si rasprodan cijele godine. Trebalo je biti u mentalnoj i fizičkoj formi, pokazati sve što možeš među sebi jednakima. Ti su ljudi zato i uspjeli svugdje u svijetu – kaže.
Još dalje u prošlost, pamti kako se njemačka mehanizacija povlačila od Murskog Središća prema Štrigovi pa kako su im htjeli uzeti kobilu sa ždrijebetom, da bi nakon svađe – umalo ih izrešetavši – ipak uzeli konja. Kad su prema Sambotelju letjeli američki i britanski bombarderi, sakrivali su se u bunkeru u kojem je u zalihi bila tiblica i kruh! Gotovo da pamti i svoje rođenje, šalimo se…
– Kako ne, rođen sam kod kuće. Svako je selo tada imalo babicu. Mama je toga dana žela ječam, a ja sam na ovaj svijet došao u noći 29. srpnja 1941. godine – doista pamti!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3604
