Natalija Sklepić (38) prva je Romkinja koja je završila Učiteljski fakultet u Čakovcu
Odrasla sam u Paragu, jednom od najsiromašnijih romskih naselja u Međimurju. Osnovnu školu sam upisala u susjednom naselju Macinec, a prve tri godine bila sam u romskom razredu. Još kao djevojčica zavoljela sam školu, pa su me zbog dobrih rezultata prebacili u razred s Hrvatima. U romskom razredu se radilo po suženom programu, jer je većini djece najveći problem bio jezik, započinje Natalija svoju priču za Telegram.
Djeca iz romskih naselja pričaju bajaškim jezikom i tek kada krenu u školu kreću s učenjem hrvatskog i tu nastaju problemi s praćenjem nastave. Srećom, ja sam imala drugačiju startnu poziciju jer je nekoliko mojih teta završilo u mješovitom braku, pa sam se još kao dijete susrela s hrvatskim. Imala sam podlogu od doma i bilo mi je lakše pratiti učitelje.
Iako sam stvorila prijateljstva u romskom razredu, nije mi bio problem preseliti u hrvatski jer sam se s tom djecom već susretala po hodnicima za vrijeme odmora. Bili smo svi jednaki i niti u jednom trenutku nisam osjetila diskriminaciju. Možda su nas neka djeca u početku malo drugačije gledala, ali to je nestalo jer smo se vrlo brzo prilagodili jedni drugima.
S prijateljima iz razreda se nikada nisam družila kod sebe u romskom naselju. Vjerujem da im to roditelji ne bi dozvolili, pa smo se najčešće nalazili u blizini škole. I danas imam živa sjećanja kako su hrvatska djeca zimi donosila debele vreće za kiseljenje kupusa i slamu, pa smo ih zajedno punili. Služile su nam kao sanjke i bile su puno brže od pravih drvenih, pa bismo se satima spuštali niz zaleđena brda.
Voljela sam odlaziti u školu i već sam u nižim razredima odlučila da ću nastaviti školovanje. Velika potpora mi je bila nastavnica iz hrvatskog. Zahvaljujući njoj i našem vjeroučitelju, danas sam učiteljica. Njih dvoje su skužili da nas nekoliko klinaca grizemo i da želimo nešto postići u životu, pa su za vrijeme praznika osmislili dodatnu nastavu na kojoj smo odrađivali sve što nismo uspjeli pohvatati tijekom polugodišta.
Često su razgovarali s nama o odrastanju i problemima s kojima se suočavamo. Motivirali su nas i bili nam ogromna podrška. I zapravo sam tada odlučila da ću postati učiteljica. Maštala sam da ću, poput njih, i ja jednoga dana pomagati svojim Romima.
U osmom razredu sam pokucala na vrata ravnatelju škole i zamolila ga da mi pomogne oko odabira srednje. Rekla sam mu da bih voljela postati učiteljica, pa mi je predložio da upišem četverogodišnju ekonomsku školu u Čakovcu. I on mi je puno pomogao u tom formativnom periodu života. Vodio me na upis, a kasnije mi je nabavljao školski pribor i odjeću.
U srednjoj Ekonomskoj školi bila sam prva upisana Romkinja, pa mi u početku nije bilo lagano. Učenici iz razreda se nisu do tada često susretali s djecom iz romskih naselja, pa su me se malo bojali. Nisam im to zamjerila jer sam znala da postoje stereotipi i predrasude o Romima, a i prije upisa u školu moj me ravnatelj pripremio na takve situacije.
U sjećanje mi se urezala i jedna anegdota. Za vrijeme velikog
odmora prišla sam skupini cura iz razreda, a one su mi rekle da
me se boje jer su čule da se Romkinje bave gatanjem i vračanjem.
Nisam znala što bih im na to odgovorila, pa sam iz zezancije
počela mahati rukama i mrmljati sebi nešto u bradu, pretvarajući
se da bacam nekakvu magiju.
Sjećam se i jednog kolege koji me nikako nije mogao prihvatiti, pa me čak zamolio da se ispišem iz razreda. Odgovorila sam mu da, ako ga ja toliko smetam, neka on bude taj koji će otići iz razreda. S jedne strane sam ga razumjela jer nije znao drugačije, ali me srećom takve situacije nisu pogađale jer bih se sjetila svojeg ravnatelja i njegovih riječi ‘Samo ostani čvrsta na provokacije i ne daj se’.
Zanimljivo je i da ta priča s kolegom ima svoj epilog. U drugom razredu smo puna dva mjeseca proveli zajedno na praksi u skladištu jedne firme. U početku smo bili kao pas i mačka, a na kraju smo se toliko skompali da smo doslovce dijelili užinu. Naime, moja teta koja radi kao kuharica, ispekla je fantastične kolače i spakirala mi dva komada za praksu. Krenula sam jesti taj kolač i ponudila mu dio jer sam primijetila da nije ponio užinu.
Dvoumio se neko vrijeme, ali je na kraju ipak nevoljko prihvatio. Inače, on je bio iz imućne obitelji i znao je u kakvim uvjetima živim, pa se pretpostavljam tu dogodio taj neki mali klik, nekakav osjećaj empatije jer sam svoj obrok podijelila s njim. I od toga dana smo se malo pomalo počeli družiti i razgovarati, a do kraja srednje škole postali smo super frendovi.
Prva dva razreda srednje škole imala sam lošije ocjene jer kod kuće nisam imala uvjete za učenje. Nakon škole sam čuvala braću, kuhala i pomagala mami oko pospremanja, a navečer nisam imala prilike učiti jer su mlađa braća rano odlazila na spavanje i gasilo se svjetlo. Ponekad bih odlazila ranije u školu, pa bih pisala zadaću u prostoriji gdje spremačice drže svoj pribor.
Poslije sam u razgovoru s ravnateljicom škole došla do zaključka da bi za mene bilo najbolje da odem iz romskog naselja i preselim se u đački dom. Uvjeti života koje sam imala u Paragu nisu bili dobri. To je najsiromašnije romsko naselje u Međimurju i rekla sam sama sebi da se želim maknuti iz tog začaranog kruga siromaštva.
Željela sam si stvoriti drugačije uvjete. Oduvijek sam maštala da imam svoj mirni kutak za učenje i tortu za rođendan. Sve to nisam imala jer moji roditelji nisu imali mogućnosti. Sjećam se da sam još kao klinka obećala sebi da ću jednog dana svojoj obitelji nastojati pružiti sve ono što nisam imala. I to je taj kotačić koji me pokrenuo na odlazak iz romskog naselja.
Preseljenjem u đački dom otvorio mi se jedan novi pogled na svijet i vrlo brzo sam shvatila kako izgleda život izvan romskog naselja. Nije bilo isto na nekoliko sati odlaziti u školu i vraćati se ili se potpuno izdvojiti. U domu sam znatno popravila ocjene, a i profesori su vrlo brzo vidjeli napredak. Imali smo na raspolaganju profesore iz gotovo svih predmeta i uvijek mi je netko pomagao kada bih zapela. Kod kuće nisam imala koga pitati jer mi nitko nije znao odgovoriti, a ovdje sam imala besplatne instrukcije iz matematike i njemačkog. Svako malo sam visila u prostoriji za učenje i vježbala s profesoricama.
Svoje iskustvo pokušavam danas prenijeti svojim romskim učenicima. Često ih savjetujem da odu iz naselja, upišu srednju školu i prijave se u učenički dom. Pokušavam im objasniti kako to ne znači da će se otuđiti od svojih roditelja, nego da će doživjeti nešto novo jer u domu postoje određena pravila; postoji vrijeme za učenje i vrijeme za slobodne aktivnosti i druženje. Dakle, jasan raspored kojim se vrlo brzo naučiš redu i radnim navikama.
Nakon srednje škole ispunila sam si najveću želju i upisala sam Učiteljski fakultet u Čakovcu. Neko vrijeme sam još mogla ostati u đačkom domu, a kasnije sam se zaposlila preko Student servisa i s cimericama iz doma pronašla stan. Na faksu niti u jednom trenutku nisam doživjela diskriminaciju. Na predstavljanju sam ukratko ispričala svoju priču jer nikada nisam skrivala da sam Romkinja. Doduše, to ne bih niti mogla sakriti jer imam vrlo karakteristične crte lica. Ekipa s faksa nije u tome vidjela problem i brzo smo postali bliski, pipe Telegram.
I profesori su mi izašli u susret. Vidjeli su da grizem i da želim izgurati cijelu stvar do kraja. I mogu reći da niti u nekim teškim trenucima nisam htjela odustati od sna da postanem učiteljica. Imala sam zacrtano da to želim i da nema odustajanja. Završila sam sve u roku, a zadnju godinu sam nešto sitno razvukla zbog stipendije jer sam bila svjesna da neću odmah pronaći posao.
Diplomirala sam u šestom mjesecu, a u rujnu sam u jednoj osnovnoj školi dobila posao kao zamjena za porodiljni. Radila sam s romskim razredom i na nastavi je sve teklo lagano. U zbornici sam bila dio kolektiva, ali ne mogu reći da sam bila potpuno prihvaćena. Nisam bila dio tima, no ne želim ulaziti u detalje. Kad mi je završio ugovor, počela sam se javljati drugim školama s romskim razredima, ali sam dobivala samo odbijenice.
U međuvremenu sam dobila posao kao asistent u nastavi, a jedno vrijeme sam radila i na projektima u autonomnom centru ACT u Čakovcu. Nakon toga sam i dalje tražila posao, i tada se u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta otvorio natječaj za pisanje kurikuluma za predmet Jezik i kultura Roma. Tražili su izvorne govornike bajaškog jezika, pa sam se prijavila i dobila svoje mjesto u radnoj skupini.
S jednom gospođom iz Ministarstva sam pričala o svojem problemu kod zapošljavanja u školi. Rekla mi je da mogu zaboraviti na posao u struci i da razmislim o upisivanju nekakvog tečaja da si stvorim zanimanje. Pogodile su me te riječi i upitala sam je zašto mi to predlaže kada već imam svoju diplomu. Odgovorila mi je da nažalost postoje predrasude. Kasnije sam na više strana čula da se po međimurskim školama pričalo da “ne žele cigane u zbornici”.
Žao mi je što nisam imala više prilike voditi razrednu nastavu romskoj djeci jer poznajem bajaški jezik i mogla bih raditi kao učitelj i kao prevoditelj. Vjerujem da bi djeci bilo puno lakše naučiti hrvatski i brže bi se mogli priključiti nastavi. Na kraju sam dobila posao u predškoli na pola radnog vremena. To je nešto kao mala škola, ali je namijenjena za romsku djecu koja nisu išla u vrtić i koja ne poznaju hrvatski, a čeka ih upis u prvi razred.
Mišljenja sam da bi u Zagrebu možda bila malo drugačija situacija s poslom jer su ljudi naviknuti na multikulturalnost, ali sam odlučila ostati u Međimurju s poslom na pola radnog vremena jer sam ovdje zasnovala obitelj. U mješovitom sam braku i imam dvojicu sinova. No, srećom, u rujnu prošle godine sam konačno sam dobila stalan posao i punu satnicu.
Ministarstvo obrazovanja dalo je zeleno svjetlo da se u školama može uvesti novi izborni predmet Jezik i kultura Roma na čijem sam kurikulumu radila. Nazvao me ravnatelj iz osnovne škole u Orehovici i Podturnu i predložio mi da preuzmem taj predmet. I sada predajem u dvjema školama romskim učenicima od drugog do osmog razreda. Učimo o kulturi Roma, tradiciji, običajima i povijesti. Radimo na bajaškom jeziku i odaziv je velik.
Pokušavam pomoći djeci, uho sam im za sve probleme i uvijek sam im na raspolaganju, a nakon što napravimo sve za moj predmet pomažem im i s ostalima. Primjerice, ako curicama ne ide sklonidba padeža, uvijek nakon sata ostanemo i vježbamo. Zadovoljna sam ovim poslom, ali me i dalje vuče razredna nastava, iako sam svjesna da to nažalost neću nikada dobiti.
Inače, aktivna sam i u REYN-u i Pučkom otvorenom učilištu Korak po korak koji se bave podrškom oko edukacije romske djece. Još sam kao studentica odlazila na njihove radionice i edukacije i naveliko se pripremala na nastavni rad s romskom djecom. S vremenom sam malo više ušla u cijelu tu priču, pa sam vodila i tečaj bajaškog jezika za učitelje, odgajatelje, socijalne radnike i sve zainteresirane u Međimurskoj županiji.
Sve više sam se aktivirala na tom području i evo baš su me nedavno imenovali za koordinatoricu tek otvorenog Centra igre u općini Pribislavec. Osnovali su ga UNICEF, Korak po korak i REYN, a riječ je o centru u kojem se održavaju razne edukacije i radionice za roditelje i djecu. Takvi centri su inače namijenjen za djecu do šest godina koja nisu uključena u nikakve obrazovne programe. Nažalost, to su i dalje najčešće romska djeca, ali naravno da su dobrodošla djeca svih nacionalnosti, kaže za Telegram.