Zla kob u obitelji, s majčine strane, odnijela je brojne živote zbog problema sa srcem, ali Dušan živi novi život
U Stanetincu, na predjelu zvanom Krčovenke, s obitelji živi 53-godišnji Dušan Borko. On i supruga Katarina žive od obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
U tovu imaju 35 junadi, obrađuju 15 hektara oranica te imaju raznu mehanizaciju, uključujući i kombajn. Kći Viktorija je druga godina studija informacijske znanosti i antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mlađa Lucija upravo je navršila 15 godina, učenica je osmog razreda.
Žive mirno i skladno, ali nije uvijek bilo tako. Dušan na duši, ili još bolje na srcu, nosi tešku životnu priču. Posjetili smo ga kišovitog 8. svibnja te nam je sve ispričao. U njegovim prsima već sedam godina kuca tuđe srce, ali to je tek mali dio tužne obiteljske priče po majčinoj strani.
– Pokojna majka Rozalija Borko rođena je kao Bajs, na Gorčici, tromeđi Stanetinca, Svetog Urbana i Martinuševca. Bilo ih je osmero braće i sestara. Gotovo svi su, osim najstarije Marije Novak imali problema sa srcem; teta Mimika je proslavila 90. rođendan – započinje priču Dušan Borko.
Nakon tete Mimike slijedi ujak Martin Bajs rođen 1935. godine. Imao je problema sa srcem i preminuo je u dobi od 48 godina. Ujak Konrad Bajs, uz probleme sa srcem, preminuo je sa 62 godine. Teti Dragici Malek rođenoj 1941. godine ugrađen je pacemaker. Ona je poživjela, preminula je prije dvije godine. Potom slijedi pokojna teta Katarina Jurjašević kojoj je također ugrađen pacemaker.
Njegova majka Rozalija Borko imala je problema sa srcem no nije preminula zbog toga. Teta Gizela Nemec je živa, ima probleme sa srcem i troši tablete. I na koncu, najmlađi ujak Ivan Bajs rođen je 1952. godine.
Zla kob Bajsovih
– Bi li i ujak Ivan bio srčani bolesnik nismo doznali. Tragično je stradao 1982. godine. Vozio se motorom za nevremena i strela je udarila blizu njega. Svima njima možemo pribrojati i dva bratića. Miran Jurjašević preminuo je u dobi od 50 godina. Bio je zaštitar i u vožnji mu je pozlilo. Stao je sa strane i izdahnuo. Zlatko Malek pak je preminuo 2017. godine, baš kad sam ja bio na operaciji – ispričao nam je Dušan Borko tužnu priču Bajsovih. Čuo je i da je djed Martin Bajs isto bio bolestan na srce, preminuo je sedamdeset i neke…
Njegov otac Augustin Borko pak potječe iz Lohovske grabe u Železnoj Gori. Sa suprugom Rozalijom kupio je staru kuću na Krčovenkama te je Dušan s obitelji još i danas na imanju, u novoj kući. Trudio se odagnati zloslutne misli. No srce ga je pričekalo i ples je počeo 2008. godine!
– Počelo je s pritiskom u prsima i laganom boli. Isprva sam negirao, ali tada sam pošao doktorici u Štrigovu. Napravila mi je EKG i naručila me na pregled u Čakovcu. Kad sam donio holter vidjeli su da imam zastoje do tri sekunde, naročito u snu, a preko dvije sekunde je kritično. Kad sam dočekao pregled u Čakovcu odmah su rekli da ne mogu kući. EKG je potvrdio da imam zastoje i tako su me poslali na ugradnju pacemakera na Merkur u Zagreb te sam dobio tablete – priča.
Prvi put u komi
Potrajalo je, ali 2015. godine opet su počeli problemi. U tijelu mu se počela nakupljati voda te je opet završio u bolnici. Tada mu je, u bolnici, ozbiljno zastalo srce. Nakratko je pao u komu i bio je na aparatima na intenzivnoj. Stoga su mu, opet na Merkuru, ugradili i defibrilator. Tamo su vidjeli da je srce slabo te su ga poslali na Rebro, na obradu za transplataciju srca.
– Na obradu sam pošao 2016. godine i ostao skoro dva mjeseca. Prvo su mi morali odstraniti žuč. Ne smije ti ni zub biti pokvaren za transplataciju, paradoksalno je to da moraš biti apsolutno zdrav, a očito si loše. Naručili su me za kontrolu za 10. siječnja 2017. godine: Na odjelu sam dobio gripu te mi je opet zatajilo srce. Rekli su da više ne idem kući te su me s redovne, stavili na hitnu listu za transplataciju. Tada sam imao 45 godina. Svaka dva-tri dana su mi vadili vodu, debelim iglama pikali u trbušnu šupljinu. Pao sam na 63 kilograma, bio sam kost i koža – prisjeća se.
Transplataciju srca dočekao je 7. travnja, nešto poslije ponoći, a trajala je do 9 sati ujutro. Jedan doktor rekao mu je da je srce stiglo iz Mađarske, a drugi da je iz Karlovca… Probudio se tek idućeg dana, sve je nasreću bilo u redu. Dan poslije sjedio je na krevetu, a dan poslije već je ustajao.
Sad je sve dobro
Nakon mjesec dana pošao je na trotjednu rehabilitaciju u Opatiji, a kući je stigao 24. svibnja, nakon više od četiri mjeseca. Brižno čuvaju čestitku dobrodošlice koju mu je nacrtala mlađa kći Lucija. Supruzi Katarini sigurno nije bilo lako s dvije maloljetne kćeri i uz poljoprivredno gospodarstvo. No vratio im se i povratio snagu.
– To je to, danas sam dobro, a koliko će to trajati ne mogu znati. Trošim devet vrsta tableta, ali ne za srce, ono je dobro. Tablete su za preventivu, za tlak, masnoću, rjeđenje krvi, protiv odbacivanja… Prvih godinu dana svaka dva mjeseca radili su mi biopsiju srca zbog moguće odbacivanja. Korona mi je bila užasna, i žena i ja smo ju dobili dok još nije bilo cjepiva, 2020. godine – kaže.
Oporavljao se brzo, mjesečno je dobivao po pet kilograma, odmah je počeo jesti normalnu hranu. Čim je mogao vratio se poljoprivrednim radovima i dobro se osjeća.
– Vožnja hitnom pomoći za Opatiju, na rehabilitaciju, bila mi je tri puta gora od vožnje u traktoru. Svaki pregib na autocesti sam osjetio, kao da uopće nemaju “fedre”.
Kupuju neke obične kombije i samo ih opreme iznutra – smije se ponosan na svoj vozni park kojim namjerava još dugo obrađivati zemlje na Krčovenkama!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3603
