Vesna Lončarić i Vera Janković su susjede na Polenkama u Gornjem Hrašćanu. Zatekli smo ih u ponedjeljak, 8. travnja kako u parku pred starom kovačnicom upijaju tople zrake proljetnog sunca
– Evo, malo se spominamo… Upravo smo unuke ispratile do pješačkog prijelaza. Dalje mogu sami do škole, Josip i Laura su drugi razred – rekle su nam. Otkrile su i kako je ovo već treća generacija koja zajedno polazi u školu.
U isti razred išli su Laurina majka Ivana i Josipov stric Bojan, a prije toga Laurina baka Vera i Josipov djed Emil.
Toga jutra već su bile u akciji, spremale su društveni dom nakon što je u njemu u subotu, dva dana ranije, održana godišnja skupština Udruge umirovljenika Gornji Hrašćan.
U udruzi su mještani Črečana, Macinca i Trnovca te ih je na skupštinu stiglo solidnih 140.
Vera Janković je 39 godina radila u Elektri, “u projektnom”. Vesna Lončarić je bila krojačica Čateksa. Obje su danas u upravnom odboru umirovljeničke udruge, a Vesna Lončarić je tajnica. Znajući da često putuju i uživaju, upitali smo ih koja je nova destinacija.
Put pod noge
– Prvo za Prvi maj na KRC-u organiziramo proslavu uz grah. Onda 1. lipnja slavimo 20 godina postojanja udruge. Nakon podjele zahvalnica igrat ćemo pikado, kuglati i kartati belu. A onda počinju izleti u Đakovo, Bistricu, Trsat – krenule su nabrajati, radujući se nadolazećim izletima.
Upitali smo ih je li im to prilika da pobjegnu od supruga. Rekle su da nije jer muževi idu s njima! Jedan se u taj tren i pojavio kod stare kovačnice, “friški” umirovljenik Emil Lončarić zavirio je kako bi vidio tko se to mota oko gospođa. Stanko Janković se nije ukazao, ali vjerojatno je i on s prozora čuo žamor…
I tu je počela priča o dobrim starim danima. Prisjetili su se tako kako je nekada, ispred kovačnice, prema Varaždinskoj ulici gledala kravarija!
– To je bila jedna stara kuća i u njoj skromni ljudi. Imali su korbače s kojima bi pošli na cestu nakon što ljudi podoje krave, malo poslije 9 sati. Svaka bi im kuća dala svoje krave, nekad su svi imali kravu – dvije. Oni bi s njima pošli na sjenokoše i ondje bili do nekih 16 sati. To je bilo po 30 do 40 krava. Ti ljudi s kravarije bili su neki Slovenci. Poslije su si napravili kuće, a roditelji su završili kod jedne kćeri – ispričali su nam zanimljivu staru priču o kravariji od koje više nema traga.
Kravarija, šljunčara…
S kravama su, kažu, išli na Kinčovku (prema Pušćinama lijevo). Ona nekad nije bila šikara kao danas, krave bi sve obrstile. No potom je Mjesni odbor taj prostor dao za šljunčaru, dodaju. Zanimljiva je to informacija jer tko danas pamti šljunčaru između Gornjeg Hrašćana i Pušćina?
Je li to bila jedna od prvih međimurskih šljunčara? Tko zna… Kažu kako je to bilo negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Dvije su se osobe ondje utopile.
– Uglavnom, selo je imalo veliku korist od šljunčare. Među prvima smo dobili struju, samo je svaka kuća trebala iskopati grabu za banderu. Osim toga, tada si mogao doći s kolima i, ako si sam nakopaš pored, odvesti doma dva kubika šudra. Nitko te ništa nije pitao – prisjećaju se.
Došli smo tako, još malo dalje poljem, i do mistične Vražje jame o kojoj smo svojevremeno pisali. Tu je, slažu se u potpunosti, rep Pozoja, dok mu je glava ispod Svete Jelene (Šenkovec).
No da se vratimo u današnje dane, pitali smo ih što im nedostaje u Gornjem Hrašćanu. Kažu kako se ne bune. Škola je obnovljena te ju danas polaze čak i šestaši, a najesen iz Macinca stižu i sedmaši.
– Obnovili su malo i kovačnicu, ali je načelnik rekao kako će na njoj morati još nešto poduzeti. Lijep je ovaj parkić pred njom, djeca tu sjednu nakon igre na igralištu, a mame dođu s kolicima i čitaju knjigu – zadovoljne su Vera Janković i Vesna Lončarić, susjede, bake i mlade umirovljenice.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3599
