Umirovljenicu Mariju Müller (73) iz Peklenice sreli smo u Donjem Kraljevcu, odnosno Hodošanu gdje živi unazad nekoliko godina, a ispričala nam je priču vrijednu bilježenja za nadolazeće generacije
Kao i brojni Serjojnčani, i naša sugovornica dolazi iz rudarske obitelji, otac Stjepan Kos radio je u rudniku, majka Katarina na obližnjoj separaciji, pa je ugljen, u kraju oko Murskog Središća poznat pod nazivom lapor, prehranjivao cijelu obitelj.
Međutim, na samom početku naša sugovornica priču započinje s – cigaretom.
– Cigareta mi je spasila život u ilegalnom rudniku, pušim već 56 godina i moram si prvo vužgati jednu pa da ti sve ispričam, započinje priču naša sugovornica ali uz opasku da je mladima bolje ne započeti prijateljstvo s cigaretama. Uz takav uvod naslutili smo da tu ima puno više od običnih rudarskih anegdota, a Marija nas je nakon dva, tri, otpuhnuta dima pričom prvo odvela u djetinjstvo.
Ugljen s hunteka
– Lapora, odnosno ugljena sam počela skupljati kad sam imala oko 15 godina, preko puta našeg vrta je išla pruga po kojoj je vozil cugec (vlakić) s huntekima, malim rudarskim vagonima za lapor. Mi djeca smo ga po prugi skupljali, a kralo se i s vagona dok su vozili pa su nas radnici tjerali i lovili. Ponekad smo sve samo pobacali u polje ili snijeg, a poslije bi ga skupljali u vreće i košare, prisjeća se naša sugovornica te dodaje da se ugljen potom nosio u Novakovec, u tamošnju pekaru.
– Bila je velika bijeda, svi smo bili sirotinja. Kad se skupilo oko 50 kilograma natovarilo se na leđa pa pješke nosilo do Novakovca da se izvaže i proda. Pekari je trebao jeftini ugljen, a mi smo trebali kruha. Za tih pedeset kilograma dobili bi dva kruha i to je bilo za cijelu obitelj. Tona ugljena je bila oko stotinjak tadašnjih maraka (danas oko pedeset eura), priča nam Marija te dodaje:
– Svatko se snalazio kako je znao i umio.Ugljen se osim iz rudnika vadio i iz rijeke Mure, to se ronilo s čolna (čamca) na dah, s rukom se skupljalo po dnu rijeke. Time se bavio i moj pokojni brat Ivan Kos, doznajemo o još jednoj povezanosti naše sugovornice s ugljenom. Ugljen je bio glavni izvor prihoda za sve na području Murskog Središća te se izvozio diljem Hrvatske. Tome svjedoče i zapisi koje Marija čuva, narudžbenice zagrebačkog hotela Esplanada za 15 tona vlaknastog ugljena i 50 tona orašastog ugljena te narudžbenica tvornice čarapa, rukavica vrpca i trakova „Braća Graner Čakovec” (kasnije MTČ) za dva vagona ugljena dnevno, ukupno 110 tona mjesečno.
Kolomaz
Osim ugljena na sjeveru Hrvatske prodavao se i kolomaz, još jedan proizvod iz utrobe zemlje blisko vezan uz ugljen.
– Kolomaz su zvali pekleničku mast, odnosno naftu i to su pekleničanci prodavali svugdje. S tim se kola mazalo, podmazivali su se kotači od bicikla a i ruke se znalo namazati. Nafta je izvirala svugdje po Peklenici a danas su ti jarki zatrpani i na njima su izgrađene kuće iako su stari ljudi govorili da ako dođe do potresa da bude problema oko toga, upozorava naša sugovornica o podzemlju Peklenice ispresjecanom naftom, ugljenom i brojnim rudarskim tunelima. Danas o toj nafti u Peklenici svjedoči Spomen park naftaštva, lokalna turistička atrakcija, o rudnicima govori obližnji Spomen dom rudarstva, međutim, iako je posljednje službeno rudarsko okno zatvoreno 1972., ugljen se iskapao, ilegalno, sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.
Ilegalni rudnici
– Kad su se rudnici zatvorili nastavilo se s ilegalnim iskapanjima pa su Peklenicu zvali i Divlji zapad. Gdje je bilo ugljena radili su se površinski kopovi te se stavljalo cimpere, to su tri grede koje su tvorile okvir ulaza (dovratnici i nadvratnik). Kopalo se po tri, četiri metra u dubinu dok se nije došlo do sloja ugljena. Bilo je puno nesreća u tim ilegalnim rudnicima i dosta ljudi je stradalo. Nastradala sam skoro tri puta a nesreću koju nikad neću zaboraviti je ona u kojoj je poginula moja prijateljica Dragica Trstenjak i jedan stariji susjed. To je bilo krajem osamdesetih, o tome je pisao i list Međimurje.
– Skupa smo vadili ugljen u jednom takvom rudniku, dio zemlje se uklonio i bagerom i još je unutra došla moja kćer Slađana Kontrec. Nju sam srećom ranije poslala van, a kad sam u pauzi izašla zapaliti cigaretu sve se urušilo. Sjećam se da me pokojna susjeda Dragica pogledala i onda je nestala ispod zemlje. Dragičina djeca su bila blizu i njih sam brzo odvela obitelji, prisjeća se tragedije srećom preživjela, a o svemu priča još uvijek s nelagodom iako je od tada prošlo više od trideset godina.
– Zato i danas pušim ko Turčin, drugima cigareta skraćuje život, a meni ga je produžila, zaključuje Marija Müller.
Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3599
