Josip je danas pravi majstor koji nerijetko nadopunjava makete vlakova i oprema ih detaljima o kojima samo znalci promišljaju kad gledaju umanjene verzije lokomotiva i vagona
Oko dvije i pol tisuće vlakova i vagona čine dojmljivu
kolekciju modela kolekcionara Josipa Hermana iz
Donjeg Pustakovca. Puno je toga što ga očarava kad je riječ o
vlakovima, a sklonost prema njima otkrio je još kao
dječak.
– Bilo mi je interesantno to što voze po tračnicama, što nemaju
gume, što ne mogu samo tako mijenjati smjer, nabraja Herman. Prvi
model, odnosno igračku vlaka dobio je od oca Josipa još kao
četverogodišnjak.
– Kupio ga je negdje u Mađarskoj i bio je to baš dječji, limeni
vlak na navijanje. Bio je lijepo oslikan i vozio je u krug. Osim
izgleda, još me više privlačio mehanizam. Želio sam vidjeti kako
radi pa sam ga rastavio. Nikad ga više nisam uspio sastaviti
natrag, prisjeća se Josip.
Roditelji su ga podržavali u tom hobiju i vrlo je rano počeo
skupljati razne modele vlakova. U ono vrijeme nije bilo klubova,
nit pak je primjerice u školi netko poticao modelarstvo pa je sve
morao naučiti i doznati sam. Kasnije, pogotovo kad je počeo
odlaziti na sajmove otvorio mu se posve novi svijet. Posebno su
od koristi susreti s drugim kolekcionarima među kojima ima i
stručnjaka koji rade na željeznici.
– Od njih se uistinu može puno doznati i naučiti jer svakom je
kolekcionaru cilj da ima modele i kompozicije koje su identične
stvarnima. Što je replika sličnija ili čak ista stvarnom modelu,
to si kao kolekcionar zadovoljniji, otkriva. Josip je danas pravi
majstor koji nerijetko nadopunjava makete i oprema ih detaljima o
kojima samo znalci promišljaju kad gledaju umanjene verzije
lokomotiva i vagona.
– Svaki kolekcionar zna što želi, a svi žele da sve iz stvarnosti
pretoče u svoje modele. Primjerice, sve lokomotive koje imam, a
imam ih petstotinjak voze i svaka se može naći, odnosno postoji,
stvarna je, otkriva naš kolekcionar.
Ženski posao, muška strast
Među kolekcionarima je koji skupljaju sve što im se sviđa pa se u
njegovoj kolekciji mogu naći modeli raznih proizvođača, veličina,
epoha.
– U našem svijetu ima zaljubljenika koji skupljaju samo modele
jednog proizvođača, potom one koji skupljaju samo jednu
željezničku upravu, primjerice “Deutche bahn” ili Švicarske
federalne željeznice. A imate i one koji skupljaju modele po
epohama, odnosno vremenskim razdobljima. Ima ih sedam, nula je
početak razvoja željeznice, a sedam je sadašnje vrijeme,
objašnjava Herman.
Svoju bogatu kolekciju nadopunjava na sajmovima, burzama,
internetu koji mu je bio pravo otkriće prije nekog vremena. Kao
pravog ljubitelja vlakova i modela zanima ga baš se, pa i kako se
izrađuju.
– Doznao sam zanimljiv detalj, a to je da modele i makete
uglavnom rade žene. Imaju više strpljenja, pretpostavljam da je
to zato. Ipak, među kolekcionarima ih baš i nema, tu prednjače
muškarci otkriva Josip. Kad nađe vremena posveti se doradi modela
koje ima i u tome je vrlo vješt. Dobrom doradom prosječni model
može postati vrhunski.
– Među zaljubljenicima u modele i makete ima ljudi svih profila,
a ima nas više nego bi si mogli zamisliti. Recimo jedan od
poznatijih bio je i Žarko Potočnjak.
Igranje s vlakovima nikada mu neće dosaditi jer to je kaže posao
koji nikada ne završava.
– Da uredim i sredim sve što bi htio trebalo bi mi barem tri
života, komentira. Iako ima zavidnu kolekciju, prilikom svakog
posjeta Austriji gdje je najbolje tržište za modele vlakova,
otkrije nešto novo. Teško izdvaja nešto posebno, no ipak skreće
pažnju na popularnu lokomitvu “Big Boy” koju posjeduje.
– To je najveća lokomotiva na svijetu koja je vozila za vrijeme
Drugog svjetskog rata. Bilo je tek 25 stvarnih modela, od čega su
ostale samo tri, a samo je jedna u voznom stanju, objašnjava
Josip.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.540